Dragoje Braunovic

16.03.2013., subota

pjesme za unuke i djedove


PJESME ZA UNUKE I ĐEDOVE
Dragoje R. Braaunović
PJESME ZA UNUKE I ĐEDOVE
Izdavač:
GrafoMark, Laktaši
Za izdavača:
Svetozar Ćerketa
Urednik
Jelena Ćerketa
Lektor i korektor
Jelena Glišić
Recenzenti
Mirko Ljubanić
Jelena Glišić
Naslovna strana: Pegaz na oblaku
Zadnja korica: Unuci na sankanju
Izbor i obrada fotosa:
Igor Braunović

Slatina, 2012. godine

Pjesme za unučad i đedove

ČIZMA
Ona može
sve da gazi
kad ne pazi
i kada je ratnik nosi!
S tuđe noge
naglancana
sve prkosi
- kad smo bosi!
Vatrogasca
zna da spasi
od požara
kad ga gasi.
Zna i naše
suve noge
iz poplave
da iznese;
da nas budne
noću drži
- i darove da donese.
Kad Nikola
duhom svetim
nad dječicom
noću bdije,
čizmica im
poklon krije.

U olujnom
zimskom jutru
dok u školu
dopješače,
kad sjeverac
ljuti duva,
čelo bije,
a snijeg vije,
čizmica im
glavu čuva.
A ko za nju
tad ne mari,
on šubarom
glavu kvari!

ĐAČKA TORBA

Školski pribor
đaku čuva.
Mudre knjige
ona krije-
nikad jednu,
rijetko dvije.
Često krije
mnogo više
i tada je ona teška
da se pod njom
teško diše
pa ramena
zemlji vuče.
A ako je sasvim laka,
i potrčiš
- leđa tuče.

OBLAK

Zašto nikad
on ne siđe?
Stalno samo
nebom plovi.
Što se mene
on ne sjeti
pa ne sleti
da ga đedo
golom rukom
sa terase
tad ulovi?
Da ga ko svemirac
jašem
i đedovu sablju
britku,
il mač stari
ja pripašem.

Pa da nebom
sve do sunca,
na oblaku
bijelom plovim,
vješto jedrim
i zmajeve
munjom lovim.
Nindže sabljom
da pobijedim
svakog trena,
dan bijeli,
mnoga ljeta,
vijek cijeli,
dok ko đedo
ne posijedim.


ZVIJEZDA

Trčao sam kući poljem
jedno veče,
gledajući
bistro nebo,
sve žureći
da blještava
jedna zvijezda
s horizonta
ne uteče,
ili da se ne sakrije
tu na brdu
iza stare
trešnje dvije,
pa kad legnem
kraj prozora
da u prozor
meni sleti
u zjenici
da mi trepti.
Tek kad dođe
rumenzora
da odleti.


MJESEC

Grohotom se nasmijao
noćnom nebu
što se mrači-
kada sunce
s druge strane
zemlju grije
pa je srebrom zasijao.
Sunčevu nam
svjetlost vraća
da pokaže
- od mraka su
uvijek jača
složna braća.
Plavetnilom
zemlja sniva,
a u tami
nebo ćuti,
oblakom se vješto
skriva,
džaba se na zemlju
ljuti .
Ništa ona
nije kriva -
mjesec nebo
razotkriva
pa zvijezdama
njega šara
i slike nam
od njih stvara:

Lava cara
s carskom krunom,
bika,
što ga snašla rika
i ovna
sa zlatnim runom.
Plašljivoga đaka- raka
kako viri
iz plićaka.
S dugom bradom
starca-jarca,
pa škorpiju
zlog bojdžiju
i djevicu ljepoticu.
Strijelca
što ljubav traži,
s lukom jezdi
neko srce
da probode
i u njemu
da se gnijezdi.
A blizance
uvijek skupa,
vodoliju
– da ih kupa.

I na kraju-
na dva tasa terazije
da nahrane
bezboroj duša
ribe dvije,
što za navijek
mudro zbore -
kad sanjaju
i kad ćute,
sve se puši
kad govore-
munjom sijevnu,
gromom grme
kad se zbog nepravde
ljute.


MUNJA

Sve se mrači,
naopači.
Kiša pljušti
lije, lije.
Sunce preže
da izviri,
mrki oblak
njega krije.
Vjetar piri
oblak nosi,
a on munjom
drugog gađa,
privlači ga,
požuruje-
ne da da se
sunce rađa.
Zemlja žedna
kišu pije
i izvore njome
hrani,
bilje poji,
zove sunce
da ogrije,
a oblak je munjom
gađa.

Grom zatrešti.
Svjetlost pršti.
Po šumi se
ozon širi.
Malo za tim
sve se smiri,
a livada mirom
miri.
Opet sunce
zemlju grije
mlado cvijeće
da razvije,
mladu rosu
da popije.
Pa sve redom-
ko i prije.


DUGA

Kiša lije.
Za oblakom
sunce krije,
a ono se samo smije
pa razmakne
oblak sivi,
zraku šalje
preko kapi,
dugu stvara
nebo šara,
pa se svako
dugi divi-
sa njom bi
da razgovara.
Da s njom priča
sreću traži,
ljubav sanja
ispod njenog
začaranog
bajnog svoda,
da im dođe,
kao biser
da zabljeska,
da se ljeska
ko potočna
bistra voda.
Da se lije
preko trista
tri kamena,
nevinošću
da je čista-
kad se pije
kao suza
sa ramena.


ZIMA

Zima stere
pokrov snježni
po šumama.
Prostirku
od suvog lišća
sitno veze
pahuljama.
Ledom grane obavija
pa ih svija
na proplanke
i na staze
kud lukave
lije gaze.
Zemlja trpi.
Ćuti stenje.
Puca drvo
i kamenje
od siline
hladnog mraza.

Pršti bijela
mjesečina
rasipa se
sve da vidi,
svud zaviri,
a sjeverac
zajauče
po planini-
mami vuka
da zavija-
pa se smiri.


ZIMSKA NOĆ U ŠUMI

Sve se stislo
i skupilo.
Jež u lopti
gustog lišća
Ispod panja
mirno sanja.
Jednim okom
ispod uha
i zec spava.
Drugim gleda
i stražari-
da se bar sačuva
glava
a što drhće
to ne mari,
jer srebrna
svjetlost s neba
grijaće ga-
on sanjari.
Neka samo
u blizini
lije nema,
ujutro će
pokraj panja
pod zrakama
zimskog sunca
da odrijema.


SNJEŠKO

Gleda đedo
sa prozora
snijeg pao,
jedva čeka
kad će zora
stare kosti
da razmrda
i navalja
snježna brda
da unučad
snješka prave
i prozrače
malo glave
nadišu se,
od kihanja
da ozdrave.
Biće dobro
misli đedo
pa sam sebi
namiguje-
a kompjuter
neka čeka,
šta im on
toliko znači-
pa i nije
cvećka neka.

Zora svanu
i znak dade,
đedo skoči
i ustade,
kafu spremi
da popije,
šolju, dvije.
Malo za tim
sunce granu
i eno ga
već se smije
po dvorištu,
na prozoru,
poskakuje
gore k nebu
da isprati
rumen zoru,
dan bijeli
da zabijeli.
Pa unučad
đedo zove
veeelkog snješka
da zgotove.

Sačuvo je
još od lani,
u ambaru
metlu staru
i svoj šešir
iznošeni,
poderani.
A u džepu-
krije jednu
šargarepu,
da se baba
ne naljuti –
pa čim će supu
da zažuti?
Đedo zove,
a unuk mu
odgovara:
Ustali smo!
Čekaj malo,
đeduskaro
naša stara,
kompjuterom
razgovaram.
Poruka je
meni stigla.
Nije jedna
nego dvije
od Dragane
i Marije.

S poruka se
Smješko smije.
Nek pričeka
taj tvoj snješko,
nego dođi
da pogledaš
šta sve radi
ovaj Smješko.
Čas se smije.
Čas se sprda.
Jezik plazi.
Glavom mrda.
A uz njega
mnogo srrrca.
Poljubaca
red čitavi.
Vidi vidi
–pola strane.
Kompjuter će
da popuca,
da izgori
od ljubavi
sa poruke
razigrane,
nasmijane.


SJENICE

Svako jutro
brižna mama
za prvaka –
za Ivana
obrok sprema.
Na slanini
jaje prži
junačina da izdrži
borbu tešku
i vitešku
da do škole dopješači
sto koraka
i trista pride-
čas nizbrdo,
čas uzbrdo –
škola mu je
na brijegu.
Pod torbom se
teško ide
po snijegu.
Kraj prozora
Ivan sjedi,
doručkuje
i kroz prozor
izviruje.

Sjenice će
opet stići
na ogradu
od terase
da sa njima
podijeli
obrok cijeli,
igrom da ga
razvesele.
A često ga i razljute
što ne znaju
da se skriju
i ućute,
bogat obrok da podijele
već se žustro
otimaju
roguše se
i svađaju.
I dok mama
čizme sprema,
on istrči
na terasu.
U kutiju od cipela
obrok sasu
pa se opet
vrati stolu.
Zove mamu –
krenuo bi on u školu.

Mama gleda,
tanjir prazan.
Doručak je
u slast smazan
pa pohvali svog prvaka,
svog junaka -
slistio je tanjir cio
baš je dobro
gladan bio.
A Ivan se samo smiješi
i mami kaže:
Vidi mama te sjenice
ljepotice
što se tamo na terasi
gladne jadne
i promrzle
oko nekih mrva glože,
pa te molim,
od slanine one kože
što ih čuvaš
da ti sarma ne zagori
da objesim par komada
o ogradi
i o stare lipe grane
za sjenice
da imaju dosta hrane
pa kad dođem ja iz škole
da ih gledam kad su site,
zadovoljne-
kad se vole.


SANKE

Od kako je snijeg pao
đedo stari
drvarnicu obilazi
pa u ćošku
na vrh zida,
svakog petka,
s vješalice
sanke skida
i ritual tad počinje-
uvijek isti,
od početka.
Sanke briše
i miluje,
„dizgine“ im
prevezuje.
Za unuka nešto duže.
Za unuku malo kraće,
malo uže.
Sad dodaje
jedno uže
čvrsto kao od čelika-
radost bit će
to velika
kada vide da sad može
uz njih dvoje
troje sanki
da se slože.
Pa da voz
od pet vagona
kao munja
stutnji s vrha
klizališta
ko lavina,
ko poplava,
ma, ko ništa!
Zanio se
đedo stari
tom brzinom-
pa se smješka
i sanjari.
Sve se čudi
vjeđu češka,
prst u oku
ga probudi
- opomenu.
Zgrabi sanke.
Slaninom ih
podmazuje.
Šarafiće
pričvršćuje.
Jastučiće
Isprašuje,
pa se sjetno
osmjehuje…
Rekoše mi
da će moći
bar za ovaj
vikend doći.


MAGLA

Jesen stigla.
Sa Vrbasa
ponoćna se
magla digla
i putuje uz Lijevče.
U doline orošene
tek zastane,
pa okrene
uz korito
do klisure.
U zoru se puže,
penje
uz kamenje
uz stijenje
uz planine
kroz jelike
i borove
na vrhove,
oblak jedan
da zavede
tek ovlaš ga
pomiluje
u visine
da produži
sa vihorom
da se druži.
Od vreline
da je spasi
da je hladi
i zagasi
pa oblaku
da se vrati
zagrli ga
da ne pati.
Pred veče će
mu niz lice,
kao krupne suze
radosnice
da pljuskom padne
na planine,
strmekne
niz vodoskoke
u potoke
i rječice plavooke
što zaplove
niz doline
i Vrbasu momku žure
da se nježno
prošepure
i predaju
zagrljaju!


NA JAGNJILU

Iznad kuće
nad pristrankom
na zaravni,
okrenuta suncu jarkom
ledina se
rasprostrla.
Nikad nije vjetrometna
a kiti je niska trava
sitnocvjetna
gusta, meka,
mirisava.
Ledina je često kopna
usred zime
pa se na njoj
ovce hrane
suvim sijenom
žitom žutim.
Tu se sole svako jutro
kad iz štale
i noćne tmine
istutnjaju
na torine.
I tu se po danu jagnje
od vjetrova
zaštićene,
ugrijane zrakom sunca
gustim runom
utopljene.

Dok okolo
snijeg blješti
surovom bjelinom,
na pristranku
u prisoju
sunce budi
i podiže
novi život
sjajnom zrakom
i toplinom.


POTOČIĆ

Avgustovsko sunce
peče,
zemlju prži,
bare suši,
blato speče.
Ali jedan
potok mali
niz šumicu
poskakuje,
niz proplanke
još žubori,
preko polja
jedva teče
ko` da čeka
da prikupi
više vode
kad se nad njim
spusti veče.

Da mu bar
sa lišća grana
u korito i virove,
k`o i juče,
vjetrić strese
kapi rose
pa da djeca
s prašnjavoga
igrališta
bistrom vodom
sa virova
okupaju znojna
lica
i operu noge
bose.


JAGNJE

Bijela bunda
skače sama
nogom lupa
jurca svuda.
Trči stadu
skupa da su,
slobodnije
onda pasu.
I majka je
u blizini,
mlijekom će
gustim
slatkim
svome čedu
popašenu mladu travu
u stomaku
da začini.
Pa ko tata
da poraste.
Ma šta tata?
On će tatu
da nadraste.
Da mu bunda
obogati.
Rog ubojit
da izraste.
Iznad čela
da se svija
kao zmija.
Da prijeti.
Pa da stado
on predvodi,
bojdžijama
da se sveti.
I da ga se oni tamo
sa začelja iz kolone
grdno plaše,
uvijek klonu
i zadrže
zadnje mjesto.
Da se zna
čiji je presto
i ko stado
mudro vodi,
budno pazi
kuda gazi
po livadi
i na vodi,
na jagnjilu
i pojilu.

Eto tako,
s glasnim
zvonom
oko vrata
šepuri se
dva tri ljeta,
sve dok opet
neko novo
runo bijelo
ne izraste
ko gromada
s vitkim
rogom
tvrdim
čelom
i tražeći
svoje mjesto
predvodnika
ne savlada
i istrči
jednog dana
tu na čelo
da zauzme
njegov presto.


ĆUKO

Da ćuk ptica
on baš nije
znam i ja,
znaš i ti.
to svak zna.
Što ga onda
tako zovu?
Što ne nađu
riječ novu?
Riječ za uši
što se dižu
naćuljene
sve da čuju-
ko ga grdi
a ko mazi,
ko ga pazi
i razmazi,
pa on sasvim
zaboravi
da pripada
strašnim psima
čuvarima,
goničima,
vodičima,
spasiocima.
A često je
s cijenjenim
imenima:
Reksa -cara gospodara.
Kralja -Kinga
što ga briga-
ma baš ga briga
kako njegov narod živi,
riješi li se bijede
il` splačine on još jede
gore nego dvorski ćuko
što se mudro on privuko
kraljevskom
il carskom dvoru
ili gospdskom konforu.
U Aziji i Africi,
pa i kod nas,
on se kupa ispred kuće
na ledini
u barici
il` u rosi na planini
kad za stadom
jutrom ide,
il` u viru u rijeci,
il` potoku
kad uskoči u vir
k` djeci
da se i on malo igra
loptom što se
nasred vode
zavrtjela kao čigra.

U „Europi“ i kod Amera
on je slađi
od šećera
pa i kadu zaslužuje
da se brčka,
s gazdaricom da se kupa.
Da se hrani iz rosfraja.
Nije on ko neka raja
što dirinči
svakog dana.
On je mustra odgojena,
odabrana,
okupana,
iščešljana,
napudrana.
Klima hladi.
Klima grije.
Ma sve je on.
Samo eto pseto nije
što nas trpi
i što nas voli,
izaziva,
zadirkuje
i ne može da odoli
da se slatko
preko polja i livada
naigramo,
istrčimo
tamo amo
dok nas umor
ne savlada.


PRVO LJETOVANJE

Skupila se družba stara-
tri drugara
da ljetuju pod šatorom.
Jedan bi na morskoj plaži
na odmoru
uz plićake
saputnicu da potraži.
A drugi bi na planinu
uz boriike
i jeliike.
Na proplanke
i pašnjake.
Na jezera.
Uz rijeke
i vrbake-
da probudi
iz djetinjstva
uspomene.
Treći bi u rodno selo
simpatija
da se sjeti.
Te ljubavi
u mislima (bar)
da posjeti:
Daru, Maru
i Kosaru,
malu Bosu
crnokosu.

Uh,
prije svih vitku Saru
plavokosu!
Ma
kako da se nje ne sjeti
i brčkanja
u potoku.
Au,
eno je već prijeti!
Prstom maše
ko da kaže:
-Zar ćeš njima
da otkriješ tajne naše.


KLUPA U PARKU

Ispod lipe
u banjskom parku
stara klupa
iščupana,
polomljena,
oborena.
Zastao sam začuđeno.
Čujem priču:
Jedna glava raščupana
i pijana
ide stazom
podvriskuje
viče
psuje
nogu nogom zavrzuje
i posrće
i sve češće se osvrće
pa zastane klateći se
kažiprstom da zaprijeti
al` ne može ni imena
da se sjeti
toj utvari
što ga slijedi
od izlaska iz kafane
i pobjegne
il` nestane
čim on stane
i zubima žaškrguće.
Misli da će opet kradom
pratiti ga sve do kuće.

Zaklinje se
p`jana glava-
neće ići da odspava.
utvaru će sačekati
do ponoći,
ma do uranka
tu na klupi,
usred parka
Okrenu se da zasjedne
i posrnu.
Nos zaora zemlju crnu.
Staza s` ruke kožu zguli.
Čupko cvili,
psuje,
huli,
slini,
plače od bijesa
i sa lica i koljena
zemlju stresa!
Ljutit s klupom
razgovara,
podvriskuje-
Što se guraš rđo stara!
Ti si za sve ovo kriva!
Tebi ću ja da pokažem!
Kunem ti se da ne lažem!

Miris lipe vjetrić nosi.
Park miriše.
Ćuti klupa.
Čupko stenje.
Lomi klupu.
Podiže je
i iščupa.


NEDJELJNO JUTRO

Poranilo Sunce
zlateći
planinske vrhunce,
ranoranioce da pozdravi,
spavalice bi da prokaže
kroz prozor da uskoči
štipne ih za oči
i pozove da ustanu
te sanjive
raščupane
i pospane
glave
čupave.
Zdravko će žustro
na noge da skoči
a neka pospana
mrzovoljna
glava
nastaviće da spava,
navlačeći pokrivač
na bunovne oči,
okrećući se
s desne
na lijevu
pa u podne
na lijevoj i ustati!


MACA

Kad bi danas neki djeda
unučici pričao priče
o maloj maci
mezimici
što je grdi mala Anka,
ne bi htjela
ni da je čuje.
Grdila bi ona njega.
A zbog čega?
Šta to znači gotovanka?
Nema mace nevaljale
svi ih vole.
Svi ih hvale!
Najljepše se one maze.
S miševima sve se paze
i sa njima igre pletu
u duetu.
I ko kaže da maca prede
i toplo mlijeko jede?
Ništa ne znaš
ti moj djede.
Ona jede kolačiće
mirisne i raznobojne.
Vozi se u mercedesu
i uživa kad on prede.


PLEO NAZMI
AZMI ZMI MI

Slušajte me
šta ću reći:
Ne vrijeđajte
moja prava
i dok mi je na ramenu
glava zdrava,
mozak bistar
čujte uče
a nek me čuje i ministar!
Pa ja imam dvije babe
i dva đeda.
Svi smo često
negdje skupa
na bazenu,
u dvorištu
il` negdje
na igralištu
il` u šumi
na izletu
il` idemo u posjetu
mojoj strini
na planini.
Svud me stari
đedo vodi
kroz livadu
i šumicu,
čvrsto drži
za ručicu.

Sa njim i starom bakom
tu pod lipom
na proplanku
malo ću da odrijemam.
Mladi đedo
sa mladom bakom
tad će roštilj
da nam sprema.
Zato
kada pričam
bilo gdje
i bilo kako
pa makar i naopako
il`napišem
moj đed mladi
il` đedo stari
nek mi niko
to ne kvari!


VJETAR

Ko bi vodu promiješao,
uzburkao
bez potresa
zemljotresa?
Ne bi bilo okeana,
plavih mora
i jezera
sve bi bilo
stara bara
i močvara.
Kreketuša pravo carstvo.
Polje šaša,
barske nane
bez lotosa-
carske biljke
i ljepote
nenadmašne,
odabrane.
Ne bi bilo razvigora
da topao,
s južnih mora
naše šume i voćnjake
pomiluje
i pupoljke obraduje.
Da se listić zazeleni
cvetić novi zarumeni
šepuri se
boje slaže
da bi pčeli
bilo draže
češće da ga obilazi,
prah polena da odnosi
u čašici kad med traži,
tučak cvijetu da obnaži,
polen prahom pomiluje
novi život da zasnuje.
Eee da vjetra nema,
ko bi mogo da se divi
kako plovi or`o sivi
ispod sunca i oblaka
a da krila ne pokreće
već se struji vjetra preda
i s visine
oštrim okom sve razgleda
gdje to mišić izviruje,
pretrčava
brkom miri
pa se smiri
da preživi,
i završi ko zalogaj
kojim se sladi
soko sivi.
Ko bi tebe pomilovao,
rashladio
kad se Sunce razgoropadi
pa te žeže
grudi steže
čelo znoji.
Svjetlacima raznobojnim
vazduh boji,
svijest muti.
Uši šušte i bubnjaju-
pa šta to neće
da zaćuti-
srce tutnji
i nikako da se smiri,
il` primiri.
Kad bi vitke jedrilice
plavim morem
punim jedrom
k`o delfini zaplovile?
A kako bi ljepotica,
da košave ljute nije,
pokazala bundu svoju
kako nježno meko krzno
uz tijelo kad se svije,
sve obline toplo grije-
a ne kao na reviji
kad leprša,
kad se vije,
pa obline rashlađuje
i baš ništa ne sakrije!

Ko bi noću
u planini
čobanima
drvosječi
uspavanku kroz jelike
izatkao,
odsvirao?
Ko bi širom vinograda
i voćnjaka
nježni polen raznosio,
trešnje
višnje
i jabuke,
vinograde oplodio!
Ko bi s` juga i sa mora
na planine
topli vazduh
donosio,
sa planinskim
čistim dahom
gradskom smogu
prkosio?
Ko bi, ko bi?

IZVOD IZ RECENZIJE:
S OBJE STRANE VIJEKA
Rukopis pjesnika Dragoja Braunovića -Pjesme
za unuke i đedove- je, u stvari, zbirka bajki; to jest
svijet gledan dječjim očima, u kojima se, u bajkovitom
poetskom kazivanju, isprepliću realnost i mašta. A,
kako bi drugačije mogao spojiti dječju maštu i mudrost
staraca, da djeda nije „umiješao svoje peste“
Prvo što zadivljuje je neograničena vezanost
pjesnika sa prirodom.Ne znam, da li ovaj čovjek (autor)
ikada ulazi u kuću; on je sa junacima svojih pjesama,
ili u oblaku, ili ispod duge, ili priča sa mjesecom,
ili hrani sjenice, ili poji ovce na jagnjilu, ili se sa
unucima voza na istim saonicama-sankama!
Autor zbirke pjesama -Za unučad i đedove- Braunović,
sačuvao je jezik prirode, govor biljaka i
životinja, tajanstvenu ljepotu djetinjstva. On je stvorio
sopstveni univerzum smisla života i kosmičkih sila
koje upravljaju našom sudbinom.
Na prvi pogled se, ustvari, doima, da su u ovoj
knjizi dvije zbirke pjesama:
Jedna, koju je pisao prirodnjak, koji nije izlazio
iz prirode (šuma i livada) i druga koju je pisao
pedagog, koji kao da nikad nije izlazio iz učionice, jer
ni na trenutak, i kad je više od dvije decenije radio
druge poslove, nije mogao da živi bez svojih učenika.
I tako se zajedno našlo: šta će jedan djed „staviti“
u đačku torbu pa da ne bude preteška (pjesma
„Đačka torba“), ili kako će jedan djed za svig unuka
hvatati oblake golim rukama (pjesma „Oblak“) te šta
će djedu „Snješko“ itd.

Ajde, da prihvatimo, da se djed i unuk, u stvarnosti,
i sankaju na istim sankama, jer u toku jednog dugog
ljudskog vijeka može djed i da podjetinji ili da unuk,
poput svog ljubimca – jagnjeta (pjesma “Jagnje“) tražeći
svoje mjesto predvodnika u stadu, nadgornja i oca i djeda,
a unuk u srpsko crnogorskom bratstvu pri rođenju, od
đeda i dobija takav blagoslov.
Konačno, knjiga pjesama „Za unuke i đedove“ je,
dakle udžbenički ispjev života unuka, očeva i djedova,
slikan okom umjetnika sa obje strane vijeka.
U ovo zlo vrijeme, malo je pjesnika koji prirodu
osjećaju kao dio sebe, a svu djecu svijeta kao svoju
unučad, zato ovaj udžbenik o ljubavi trba da stigne do
onih, kojima je namijenjen.
Mirko Ljubanić

BILJEŠKA O AUTORU

Dragoje R. Braunović rođen
je 1941. godine u Radulićima,
Bijelo Polje,
Crna
Gora. svoje U Radulićima
i Ivanju
završava osnovnu školu, a
Nižu gimnaziju u selu Lozna.
Gimnaziju je učio u Podgorici,
Prizrenu, Beranama i Bijelom
Polju, a četvrti razred u Banjaluci,
gdje je maturirao sa
odličnim
uspjehom. Nakon prekvalifikacije
diplomirao je
i na učiteljskoj školi. Vanredno je studirao
na Višoj pedagoškoj školi – ruski jezik u Banjaluci i
diplomirao 1967. godine. Kasnije je i na Pravnom
fakultetu u Banjaluci završio prvi stepen. Radio
je deset godina u školi u Slatini, deset godina u
političkim organima Opštine Laktaši, petnaest
godina u preduzećima Slateksu i Slapu, obavljajući
organizaciono rukovodeće poslove.
Poezijom se bavi još od osnovne škole, obja-
vljujući po listovima i časopisima. Prvu zbirku
pjesama SVE MOJE ZORE objavio je 1988. godine.
Druga zbirka LOTOSOV CVIJET izašla je 2009.
godine.
Ova treća zbirka PJESME ZA UNUKE I ĐEDOVE
sadrži pjesme za djecu, dok su prve dvije bile ljubavna
poezija.
Objavio je i RODOSLOV BRAUNOVIĆA-BRATSTVO
MORAČKOG PLEMENA, te priručnik
LJEKOVITO BILJE - atlas, upotreba, recepture i
uputstva.
Član je Udruženja pisaca Srbije - Centar za
Republiku Srpsku- Prnjavor.


Dragoje R. Braunović
PJESME ZA UNUKE I ĐEDOVE
Štampa:
Za štampariju:
Svetozar Ćerketa
Tiraž:
500
CIP Narodna i univerzitetska biblioteka
Republike Srpske, BANJA LUKA

__

31.05.2011., utorak

RODOSLOV - BRAUNOVIĆI

DRAGOJE R BRAUNOVIĆ

B R A U N O V I Ć I






B R A T S T V O
M O R A Č K O G
P L E M E N A
PORIJEKLO-STANIŠTA-
STABLO-LEGENDE



POSVEĆENO:

Za sreću , napredak i u nasleđe sinu Igoru, unučadima Nikoli i Žani,
sadašnjem i budućem naraštaju cijelog bratstva i odiva.

Za sjećanje, sa tugom i ponosom za mir i pokoj duše sina Saše.

U slavu predaka.




Uvod

Ozbiljnije traganje za porijeklom bratstva počeo sam 1960.g. bilježeći kazivanja strica Tome, koji je tada bio uosmoj .deceniji života.Bilješke sam upoređivao sa njegovim ranijim kazivanjima koje smo u pismima slali njegovom sinu Drašku u Čikagu, kao i sa predanjima drugih, te pisanim publikacijama i dokumentima.
Zbog rata izazvanog raspadom Jugoslavije i iznenadne tragedije koja me je zadesila smrću starijeg sina Saše, odlučio sam da 1994.g.završim istraživanja i napišem moju konačnu verziju.
Uređivanje teksta vršeno je do pripreme za štampu 2010.g.
Ovo je tekst pripremljen za novo dopunjeno izdanje. Dopune završene maja 2011.g.


PISANI DOKUMENTI I PUBLIKACIJE

Prvi pisani podaci, a ujedno i izvorni dokumenti, po svjedočenju Draška Tominog Braunovića nalazili su se u Manastiru Morača, gdje su upisani, odnosno pomenuti Braunovići: sa 1400.g. Radule, sa 1441. Raič i sa 1475. Radivoje, valjda po nekim zaslugama vezanim za Manastir Moraču, a možda po rođenju, krštenju, vjenčanju ili smrti. Ti dokumenti su tokom drugog svetskog rata, uništeni (spaljeni). Tragajući za izvornim dokumentima i publikacijama, naišao sam na publikacije, ali ne i izvorne dokumente: Enciklopedija srpsko hrvatsko slovenačka, Zagreb 1929.g. Podaci su uneseni po P. Šobajiću, što je i naglašeno, a odnose se na toponim Morača i glase: “Donja Morača je plodnija, dobro navodnjena, bogata voćem i šumama. Ima 800 domova. Glavna su joj sela: Bare, Preobrde, (PREKOBRĐE aut.), Vrujca, Ravni, Jasenova, Osredci, Raško i Miovsko. Stanovništvo je mješovitog porijekla . Starosjedioci su bratstvo Braunovići. Dvije trećine plemena Donja Morača čine srodna bratstva Radovići, medenice, Perovići, Vujisići, Jagličići i Rakočevići. Oni vode porijeklo od zajedničkog pretka vojvode Bogića koji je u 16.v. prešao ondje ispod Huma u Zeti. Svi slave Aranđelov dan.....“ Ove podatke vjerovatno koristi i autor članka u časopisu Intervju iz septembra 1989.g. Skoro isti podaci su navedeni i u monografiji Kolašin iz 1981.g.
Najviše podataka nalazimo u knjzi Sekule Dobričanina”Donja Morača”iz 1984.g. O stanovništvu navodi –citiram: „Starosjediocima nazivamo ono stanovništvo koje je u Morači živjelo prije dolaska vojvode Bogića, zvanog Moračanin…” Nešto dalje: ”Kao najstarije poznate stanovnike Morače trebalo bi smatrati Kriče i Macure”. U istom poglavlju dalje piše: “O starim Srbima Morače malo se zna. Oni su se iselili davno iz plemena. Ostalo ih je u Morači nekoliko malih bratstava: Danilovići, Glavičići, Ćirovići, Braunovići”. O Braunovićima kaže: „Zna se da su doseljeni iz Kuča, prije doseljenja Bogićeva u Moraču. O njihovom životu u Kučima ili njihovom daljem porijeklu, ništa se ne zna...(?DB) Prema tradiciji Braunovića, Braun se doselio iz Kuča sa svojim bratom Mihailom (?DB) u Ulici, na lijepoj zaravni zvanoj Vrtine, koje su nekad pripadale crkvi sv. Vračeva, koja i danas postoji kao crkvina na Pejovića njivi ispod Glavice” završen citat.
U hronici-monografiji Kolašin u poglavlju o postanku Donjomoračkog i Rovačkog plemena stoji: “Najstarija bratstva u Donjoj Morači, prema narodnoj tradiciji jesu Danilovići i Ćirovići čiji su preci živjeli u Morači još u doba podizanja Moračkog manastira. Stara bratstva su još Braunovići i Popovići”.


PORIJEKLO BRATSTVA

Analizirajući pomenute publikacije može se zaključiti da su podaci uzeti iz usmenih predanja, što se negdje i kaže, a negdje prećutkuje. Ni u jednoj se ne navode izvorni dokumenti: povelje, darovnice, ugovori, tužbe, žalbe, pisma i slično. Sve su publikacije jedinstvene u pominjanju Braunovića kao starog bratstva u Morači, dok neki pojedina druga bratstva izostavljaju.
Analizirajući knjigu „Donja Morača” S.Dobričanina može se istaći nekoliko krupnih grešaka, te nešto nejasnoća.
1.Dobričanin se oslonio, vjerovatno, na kazivanje jednog Braunovića, označen sa M (student) i od njega do Ozrije reda14 pasova. Koristio je popis iz 1937.g. pa predpostavljam da je podatke prikupljao i obrađivao znatno poslije te godine,jer je knjiga do koje sam došao objavljena tek1984.g.. Ne navodi da li je podatke provjeravao bilo kod koje grupe ostalih Braunovića, ili ostalih bratstava- prezimena koja su nastala od Braunovića, direktno ili posredno.
2.Nesporna je Dobričaninova greška da Braunovići prislužuju Gospođin dan, jer prislužuju Nikolj dan.
3. Postoje i razlike u legendi o “Psoglavi.
4.Mihaila Braunovića, rodonačelnika Mihailovića, Dobričanin navodi kao brata Braunovog, te da su zajedno došli iz Kuča u Moraču…(?!) što je četvorostruka greška. Niti se Braun doselio u Moraču, niti mu je Mihajilo brat.,niti je Mihailo tada odselio iz Morače, niti je selio u Sjenicu…..
U Moraču je doselio Ozrija , vjerovatno u početku 13. vijeka, a Mihailo je brat Radula iz 17.v. i odselio je u Prijeloge, selo između Bijelog Polja i Berana.
5. On navodi i da je Bogić dolaskom u Moraču uzeo ugarak da zapali vatru iz jedne od kuća Braunovića. A onda zanemaruje sve te kuće i sve
domaćine, navodeći samo Brauna i sina mu Ozriju kao savremenike Bogićeve. Nažalost ,opet griješi jer savremenik Bogićev, nije Ozrija (prvi), prezimenom i Braun i Braunović koji je došao u 13. v. ili možda prije, iz Kuča u Moraču. Jer od njega se do dolaska Bogićevog razvilo bratstvo Braunovića od nekoliko kuća , pa je Bogić iz jedne uzeo ugarak za zasnivanje novog ognjišta, a to se navodi i u rodoslovu Rakočevića. Po kazivanju Tominom i mojim zaključcima, Bogićevi savremenici su knez Ozrija Braunović (drugi) rođen u Morači, sa sinom Raičem, koji se družio sa Bogićevim sinom Rakočem.
Dobričanin navodi da su u Morači prije “starih Srba” starosjedioci bili plemena Kriče i Macure, ne pominjući kojem bi narodu mogli pripadati, a Kričke postoji i danas kao toponim u Morači i kao naselje u Slavoniji, a takođe i kao toponim u Polablju ! (Laba-Elba).
Daniloviće, Glavičiće, Ćiroviće i Braunoviće naziva “starim Srbima”, koji se nisu iselili iz Morače i koji su postali već starosjedioci u odnosu na kasnije doseljenje Bogićevo, što je sasvim ispravno.
Ja mislim da je Bogićev dolazak upravo naseljavanje Morače Srbima stočarima, sa katuna u pitome župe, kako je i Bogić došao u Moraču sa brojnim bratstvom ,ili samo sinovima i zadržao, ili dobio vojvodsku vlast, te da je to bilo u vremenu već uspostavljene turske vlasti na tom prostoru.
6.Dolazak Bogića, Dobričanin svrstava u 16. vijek, što može biti tačno, dok neki navode drugačije.


***Prije iznošenja konačnih teza o porijeklu bratstva, značajno je istaći mišljenje Branislava Đurđeva, da su se crnogorska i hercegovačka brdska plemena formirala (DB:valjda misli k o n a č n o) nakon pada pod Turke, na taj način što su se stočarske zajednice spustile u seoske knežine na svoje ranije zimovnike ili opustjela sela i tako “preslojili” malobrojno seosko stanovništvo. Tako je, smatra došao i Bogić. Ja mislim da je to bila
prekompozicija uže srodničke plemenske zajednice, koja je primila nove nesrodničke članove, kao novi akt samoorganizovanja, susjednog i pridošlog, a ne samo (od ranije) srodničkog stanovništva određenog prostora (plemena). Taj akt je bio nužan nakon gubitka države, a time i zakona i normi.
Da su plemena bila organizovana, bar na srodničkoj osnovi ne samo prije dolaska turske vlasti, već i mnogo ranije, opet svjedoče toponimi u vjerovatnoj prapostojbini – Polablju, kao što su: Moračani, Cuce ,Rovca i mnoga druga. .
A da su mnoga sela djelimično ili potpuno opustjela padom pod Turke, što je zahtijevalo oživljavanje plemenske uloge, kao nastavka državnosti, svjedoči i turski popis Hhercegovine i Crne Gore iz 1477.g. Nažalost iz tog popisa je teško govoriti o bratstvima i prezimenima jer je izvršen po turskim normama i potrebama, po imenu domaćina, NOSIOCU PORESKIH DAŽBINA. Sem toga taj popis nije bilo moguće sasvim potpuno prevesti i pročitati.
Interesantno je istaći da u popisu, u Kosu Prekobrdskome, postoji džemat Bogića, sina Bratojeva ili Branojeva. Najčešća imena u džematu su:Radič, Brajko, Brato, Radile (po turskom popisu). Pošto i Đurđev smatra da bi to mogao biti džemat Bogića Moračanina, onda bi tu neko mogao biti predak Braunovića, a najbliži su Radič (Raič) i Radile (Radule), Radovin (Radovan). Raič Braunović se pominjao u manastirskim dokumentima iz 1441.g.- Radule iz 1400. Radivoju iz 1475.g. možda su to godine rođenja, pa ih zato nema u popisu, a Radov(a)n bi mogao biti jedan od Ozrijine braće, domaćin neke od onih „nekoliko kuća Braunovića“. Popis iz 1477.g. nije morao zateći u životu Ozriju Braunovića, ako je zatekao Bogića, jer je Ozrija u vrijeme Bogićevog dolaska bio već ostarjeli glavar bratstva, kojeg je mladi Bogić vojvoda, još sposoban za borbu, volio i cijenio.

Mišljenja nekih da je prezime Braunović nastalo od njemačke riječi «braun» preko rudara Sasa nema dokaza. Razlike su u pisanju i izgovoru te riječi u odnosu na srpski jezik i u njemačkom i u engleskom. Izgovor je mnogo važniji sve do modernog doba, jer je to odredio stepen pismenosti svih naroda starog doba. Germansko pleme (narod) Sasi sastavni su dio njemačkog naroda, ali i naroda Velike Britanije, gdje su masovno odselili. U Srbiji su od vremena kraljeva Milutina i Dragutina postojale porodice Sasa u rudarskim kolonijama, koje su se selile od rudokopa do rudokopa, ali su, vjerovatno po uslovu koje su kraljevi prihvatili, uvijek uživale pravo na sopstvenu upravu, kulturnu i crkvenu autonomiju hršćana katolika. Autonomija je bila vrijedna rude zlata i srebra od koga se kovao novac kao jedini argument suvereniteta kralja i države, raja je uvijek bila raja bez obzira kako se bogu molila i govorila. Najvidljiviji trag o Sasima postoji u Bosni kod Srebrnice, naselje Sase. U Mojkovcu i Novom Brdu nema nikakvih trajnih pomena o njima kroz toponime i lična imena, ali postoje arhivski zapisi o njihovoj koloniji, upravnoj strukturi, vjerskim i kulturnim običajima i autonomiji. Sve to govori o njihovom «privremenom radu ili najmu». Nije osnovano, bez konkretnih pisanih dokaza, tvrditi da je bilo slučajeva prelaska u pravoslavlje Sasa katolika ni u vrijeme srpskih kraljeva Dragutina i Milutina, ni cara Dušana, čime bi im se možda poboljšao položaj i od drugih velikaša zaštitila autonomija, a još manje je vjerovatno primanje pravoslavlja posle pada Srpskog (Dušanovog) carstva pod tursku upravu, jer su i brojne srpske zajednice selile kod braće po Hristu- katolika da se zajednički odupru islamizaciji, što kao istorisku činjenicu ne trebam dokazivati. I nisu samo Sasi bili u najmu kod srpskih kraljeva, već su i elitne vojno zaštitne jedinice, lična garda, bile njemačkog porijekla, po principu da je najčvršća odanost dobra plata u zlatu i nepostojanje srodstva koje bi moglo ugroziti krunu, kao i u svim narodima tog vremena.

Ako bi se moglo pretpostavljati porijeklo po njemačkoj riječi braon, onda bi možda bilo bliže istraživati to sa stanovišta da su plemena Crne Gore ranije naseljavala Polablje, od Baltika, pa duboko na jug ispod Berlina i Magdenburga, zatim na istok u današnju Poljsku i da su njihovo širenje dalje na zapad Germani zaustavili na Labi. To, po nekima, dokazuje više od 800 toponima, kao Moračani, Brežani, Riječani, Cuce, Ostrog, Trebješani, Ribnica, Podgorica, Crna Gora,Kolašin, Mojkovac, Moćevac, Boškovići, Bakovići, Plužine, i mnogo drugih koji su oznake bratstava i plemena, ali za sad tu nema ni Brauna, ni Braunovića, a možda bi trebalo nastaviti istraživanja prema današnjoj Poljskoj. (Jelena Braunović Glišić mi reče da je čitala onekoj Braunovskoj iz Poljske. Pristalice ove teorije o Polablju kao prapostojbini, ili usputnom prebivalištu se ne slažu u tom kako su ta plemena i bratstva sebe svrstavala kao narodnost- užu od Slovena. Neki tvrde da su se zvali Srbi, dok drugi to osporavaju i direktno vežu za posebna plemena koja su u današnjoj postojbini iznjedrila narodnost Crnogorci.
Kod Srba je sve do 16-tog vijeka bilo ime Brajan (u darovnicama), a vjerovatno su bile i neke varijacije tog imena, ma da ne bih špekulisao sa mogućnošću da je po tom imenu nastalo prezime bratstva iako je to upravo teza jednog neobjavljenog rada (prof. Joksimović) koji za rodonačelnika bratstva stavlja nekog Brajana Nikolinog, 10-to koljeno nekog Duke. Brajana nalazi u selu Radan u Kučima, koristeći za to popis Kuča iz 1485.g.gdje su popisani taj Brajan i njegova braća Mihailo, Delvoš i Ilija, svi kao posebna domaćinstva, pa su navodno Brajan, promijenivši ime u Braun i njegov brat Mihailo preselili u Moraču, a Mihailo onda u Sjenicu.(Očigledno je Joksimović sebi postavio cilj da dokaže Dobričaninovu tezu da su Braun i Mihailo braća). Taman da su te iste 1485 g. Brajan i Mihailo odselili u Moraču, kasno je, jer je već tada u Morači bilo nekoliko kuća Braunovića. Inače, prezimena su se kod Srba
masovnije ustalila i održala od 12-16-tog vijeka, što ne znači da ih nije bilo i prije. Dobijala su se uglavnom po ličnom imenu oca ili djeda, po nadimku,od milja,osobini, po uzrečici i poštapalici, po zanimanju i junaštvu, kukavičluku, pretjeranom jelu ili piću, po rugalici itd, a u najviše slučajeva imena i prezimena čovjeku , bratstvu , plemenu, pa čak i ponekad narodu određuju, nadijevaju i pridijevaju drugi, a ne oni sami. Nesporno je da su značajnija „imena“ dala prezimena koja se više nisu mijenjala po imenima sledećih potomaka – đedova i očeva. Da li je Braun bio starješina grupe Brauna ili već Braunovića, može se samo predpostavljati.
Sloveni dobiše ime po riječi (slovo), možda čak po « datoj riječi», „ćestnoje slovo“ (časna riječ) koje se davalo kao garancija postignutog dogovora.
Germanska plemena smo nazvali Nijemcima jer se sa njima nismo znali, odnosno jer se sa nama nisu znali, sporazumijevati, nijemo, a vjerovatno i sa nevjericom i neprijateljski su nas posmatrali , a i progonili, pa smo zbog njih iz Polablja izgleda i selili.
Grčki istoričar Herodot 450.g. prije nove ere susreće se sa slovenskim plemenima u oblasti Crnog Mora i naziva ih Neuri i Budini po slovenskim riječima nura-nurija-zemlja i buda –koliba, kućer.Mislim da je upravo to prva podjela grupa u našem narodu na zemljoradnike i stočare (katundžije). Od svega toga još je ostala arhaična riječ nurija (odoh ja po nuriji) i po neki toponim Budimlja, Budoš (kod Berana), Budim i slično. U knjizi Milisava Glomazića „Etničko i nacionalno biće Crnogoraca“, izdanje: TRZ „Panpublik“, 1987.g. pored pominjanja Neura i Budina, govori se (str11-12) da Slovene, pri kraju 1.v.n.e. (1v.n.e.!) pominje rimski pisac Plinije Stariji i istoričar Tacit, nazivajući ih „čas Venedi, Vendi, Venti a čas opet Sorabi, Sorbi, kako ih takođe naziva i grčki pisac Ptolomej. Vizantijski istoričar Prokopije naziva ih Srbima i Vinidima, a
Jordanis (6.v.n.e.) Vinidae i Sparae. Kasniji pisci ih zovu zajedničkim imenom Sklavoi, Sklavi, Sklavini, a neki misle da su ime Sorabi dobili kao „subraća“ zajedničkog porijekla. Na strani 13.(Glomazić) o Dačkim slovenima piše- citiram: „Velike seobe zbile su se kod tzv. Dačkih Slovena, koji su živjeli u Erdelju, Vlaškoj i Moldaviji. Ovi su se Sloveni dijelili na istočne, koji su se zvali Anti i zapadne-Slovene. Dačke Slovene, odnosno Ante i Slovene grčki pisac Prokopije, kao što smo vidjeli, nazivao je Srbima. Kod ovih se Slovena 469.g.n.e. spominju i njihove vojvode, kao što su: Onogost, Ostruj, a 555....on dalje navodi da su se ovi Sloveni preko Tise i Dunava, do Topera blizu Carigrada naseljavali uz drastičan obračun sa zatečenim stanovništvom koje je pružalo otpor. Na zahtjev Avara (Obara) koji su pokorili Ante, da se i Dačani pokore, knez Dobrota je odgovorio: „ Zar ima toga pod suncem ko bi nas mogao pokoriti?! Mi smo naučili da pobjeđujemo i da vladamo, a ne drugom da se predajemo. Toga ćemo se i od sada držati dok je borbe i mača!“ Moram reći: Zar zavjeti naših predaka nisu upravo uvijek ovakvi?!
Nauci će trebati mnogo vremena da razluči da li imena slovenskih plemena, kao što su Morlaci, Timočani, Neretvljani,Zahumljani, Brsjaci i mnoga druga imena crnogorskih plemena i bratstava dođoše zajedno sa njima ili ta imena dobiše po toponimima gdje se naseliše, a ponovo se vode rasprave kad se uopšte doseliše. Kako to da lako „usvojiše“ deklinaciju i konjugaciju identičnu latinskom jeziku, a germani koji biše vjekovima u sastavu Rimskog carstva, i ne samo Germani, već i Romani ostadoše s arhaičnom deklinacijom. Odkud je baš u Hercegovini (dijelu sadašnje BiH i dijelu sadašnje C.G) Vuk Karadžić našao uzorak jezika za srpski književni, a opet narodni jezik? Šta je sa zatečenim ostacima poromanjenih keltsko ilirskih plemena? Gdje su ostaci Avara? Da li je baš sigurno staro ime Nikšića postalo od rimskog Anagusta, ili je doneseno
slovensko izvorno Onogošt, u susjedstvu Ostroga promijenjeno od strane rimskih carskih ili provincijalnih upravljača?
Asimilacija manjih grupa neslovenskih naroda i plemena, zatečenih prilikom uspostavljanja južnoslovenskih država uglavnom je završena do kraja 9-tog vijeka uz primanje hrišćanstva. Daljnje asimilizacije su vršene uglavnom i nad Slovenima – Srbima, islamizacijom Srba u vjekovima turske okupacije i unijaćenjem Srba pravoslavaca po austrougarskoj carevini u tom istom vremenu i za vrijeme rataova do kraja 20-tog v.
Šta god se dešavalo ipak su riječi ostajale u upotrebi i ne može se samo na osnovu njih tvrditi da, na primjer, Kecmani (kec-man), Kili-barde,Mu-goše, Dar-man-ovići i mnogi drugi, po tuđicama u prefiksu ili nastavku imaju tuđe-nesrpsko porijeklo.

.
* * * Z A K LJ U Č A K * * *
Nakon svega izloženog smatram da je za utvrđivanje porijekla bratstva najbliža ova p r e t p o s t a v k a!

Preci Braunovića su pripadali nekom slovenskom ili sloveno- srpskom plemenu i mogli su imati svoju užu rodovsku grupu,odnosno bratstvo koje se zajedno sa većim grupama bratstava, kretala sa sjevera, vjerovatno iz Polablja (Baltik) prema jugu do Crnog Mora i posle raspada avarsko slovenskog saveza, naseljavala na jug i jugozapad Balkanskog poluostrva. Sloveni, u grupama svojih plemena nastavljaju naseljeničko kretanje, započeto sa sjevera, slamanjem otpora preostalog starosjedelačkog, makar i srodničkog stanovništva. Prirodno je bilo da su se o izboru mjesta naseljenja počele brinuti manje zajednice.
Preci Braunovića, kao pripadnici jednog bratstva, u suštini ratničke borbene grupe- Brauni, kao i sve druge formacije imali su starješinu,
vođu, čelnika, ili kako ga god danas nazvali. U to vrijeme je logično da je mogao nositi najsvježije ime vođe (iz avarsko slovenskog saveza) i to ime je moglo biti Braun. To ime je složenica iz slovenskog i staroturskog-avarskog jezika (koji nije isti sa turskim osmanlijskim jezikom). Osnova imena je slovenski glagol » BRATI» koji znači BORITI se. Osnova je dakle BRA. Nastavak čini avarska-staroturska riječ» UN» koja označavaČOVJEKA. Na čelu borbene grupe koja se mogla «legitimisati» kao Brauni, ali nije morala, svakako je logično da je čelnik nosio još uvijek naziv Braun, pogotovu ako su i na odabranom naselištu morali silom savladati otpor. Sloveni tada nisu imali klasičnu vojnu organizaciju koja bi im krčila put za naseljavanje, što je u jednom kratkom periodu za posledicu imalo voćstvo Avara u ratnom savezu, kojih su se Sloveni prvom zgodnom prilikom riješili- kao što je veliki poraz Avara pod Carigradom 622.g. No i tada su sama bratstva, grupe bratstava ili saveza - plemena, stočarska u većini, ali i zemljoradnička, zaposijedala zemlju, mirno ili dokrajčujući eventualne pojedinačne otpore. Bilo bi možda previše slobodno postavljati tezu, ali to moram napomenuti, da su hercegovačka - crnogorska plemena pripadala Slovenima sa vojvodom Onogoštom i Ostrujem koji se 469 sreću na obalama Crnog Mora, te da su već u 5.v. bili predhodnica daljeg širenja Slovena po vrletima i župama područja današnje Hercegovine i Crne Gore.Imenu Braun, po slovenskoj osnovi BRA od glagola brati (BORITI SE), bliska su brojna slovensko srpska –crnogorska imena, pa i šire među Slovenima, kao: BRA-ni-slav, Branko, Brajko, Brajuško, Brajan, Branoje i mnoga druga. A prema nastavku «UN» bliska su imena, svakako ili prezimena: Rad-UN, Radunović, Milun, Milunović, Veljun, kod drugih Vladun, Bahun i mnoga druga.
Prema nastavku UN slični su i toponimi:Medun, Dobrun, Gostun, Bratunac, Motovun.
Interesantno je istaći da je Medun slovenski naziv za naselje –tvrđavu koja se prije ,za vrijeme keltsko ilirske grupe plemena Japoda, čiji je jedno vrijeme Medun bio glavni grad, zvao Metulum, Rimljani ga zvaše Medion. Mijenjali su se uglavnom nastavci, sve do nastavka UN. Za Stradun, ulicu u Dubrovniku koja je i danas mala „ strada“ za ljude, strada-un, saobraćajnica, cesta, zapravo šetalište samo za ljude i nije za tovare, mazge, mule i zaprege, korišten je latinnizovani naziv strada i avarski nastavak un-čovjek. Da li samo avarski ili je to bio već udomaćeni nastavak oznake za čovjeka koji se široko koristio .
U «Istoriji Crne Gore», Naučno djelo Beograd, 1967.g.drugi dio, strana 285. objašnjenje naziva KATUN potvrđuje moju predpostavku. Citiram: »Katun u mongolskom znači logor, to jest društvena jedinica drugog stupnja, pet do šest šatora-jurta. Prema staroturskom rječniku Muhameda Kašgarija iz 11.vijeka, prvi dio riječi KAT znači blizina, prisustvo, dok sufiks UN označava čovjeka, te katun znači –ljudi koji stanuju u blitini, to jest logor. Isto značenje ima i u srednje grčkom, gdje je moglo dospjeti istim putem kao u srpski, ili rumunski-katum. Da termin nije osmanlijskog porijekla svjedoči toponim katun kod Biograda na moru koji se pominje 1059.g. i brojno pominjanje komes katuni u dubrovačkim dokumentima». Završen citat.
Dakle, preci Braunovića, bratstvo –zajednica Braun (Brauni), sa starješinom Braun(om) u svom naseljavanju, (mijenjanju staništa), milom ili silom-kako gdje, polako su napredovali vjerovatno sa sjevera do Crnog mora, pa južnim dijelom Balkana, možda i preko današnje Albanije i Skadra (vjerovatno glavnog grada slovensko – srpske zajednice), gdje su živjeli određeni period , da bi se zatim premjestili do Kuča, gdje su se zadržali dovoljno dugo, da ostave pomen u predanju, a zatim su se sa ispošćenih pašnjaka u 13.v. spustili u Donju Moraču. U Kučima su boravili vjerovatno istorijski kratko, pa se za Kuče vežu tek sporadično,
po korijenima, a deklarišu se kao pripadnici plemena Morača, a tu od 14. vijeka kao bratstvo i nose prezime Braunović.Vjerovatno su u Kučima ili prije primili hrišćanstvo i slavili zaštitnika Svetog Nikolu, a u Morači izgradili crkvu posvećenu svom svecu, koja je kasnije, 1252.g. ušla u sastav Manastira Morača (nije bilo poznato da su se male bogomolje, kao danas, rušile da bi se izgradile veće, već se to radilo prigrađivanjem). Svjestan sam činjenice da naredna istraživanja mogu narušiti moju tezu pronalaskom toponima Braunović u području polabsko poljsko baltičkog staništa.


S L A V E
Braunovići slave Aranđelov dan, a prislužuju Nikolj dan. I sva druga bratstva nastala od Braunovoća direktno ili posredno takođe slave Aranđelov dan. Neki prislužuju Nikolj dan, a neki ne, a da li ima neko ko prislužuje nekom drugom svecu nije mi poznato.
U predanju se kaže da su Braunovići u Moraču donijeli slsvu Nikolj dan, ali kasnije po dolasku vojvode Bogića i znatnog umnožavanja kuća-domova u moračkim selima i Prekobrđu, zaseoku Ulica, crkvene starješine su im savjetovali da kao glavnu slavu prihvate Aranđelov dan, koji je vjerovatno postao zajednička seoska slava, da bi lakše podnijeli troškove, a da Nikolj dan poslužuju u krugu porodice i najbližih, jer je u tom vremenu bilo teže spremiti se za posnu slavu. Mislim da tu može biti i drugih primjesa i da je Bogić sa svojom stočarskom družinom ne samo p r e s l o j i o (Đurđev) mala starosjedelačka bratstva, već ih je sve skupa i „preslavio“ uvodeći svoju slavu Aranđelov dan kao zajedničku seosku slavu. I danas se u raznim srpskim krajevima slave seoske slave, ne baš isto kao ranije sa domaćinskim trpezama kod crkve, gdje se postavljalo jelo, na stolovima, soframa, strukama i primali gosti i čestitanja. Vjerovatno Braunovićima nije mnogo smetalo uvođenje
zajedničke seoske slave jer su i dalje dolazeći lijepom Manastiru Morači, izgrađenom 1252.g. bili kod svoje zadužbine Nikoljske crkve koja je ušla u sastav manastira, a u porodičnom krugu su prisluživali Svetom Nikoli.


K O R I J E N I I S T A B L O


U vremenu boravka Braunovića u Kučima, u predanju koje neki prihvataju,( to predanje do mene je došlo od strica Tome), prve pretke koji se pominju smatram korijenima bratstva, pa bilo da počinju sa rodonačelnikom Braunom, što možda ne bi trbalo biti sporno, ali je Toma govorio da se on zvao Vuk. Zatim se pominju Jovan, pa Ivan, što opet može biti sukob istočne i za padne varijante oko istog imena, odnosno lica, ali ne mora.
Kraj boravka u Kuččima i preseljenje u Moraču vezujem za Ozriju (prvog) Brauna,(a neki opet kažu za Brauna i sina mu Ozriju, dok treći pominju samo Brauna i brata mu Mihajla). To stvara zabunu koga je Bogić-vojvoda zatekao u Morači. Najbliže je istini, po meni, da je zatekao drugog po redu Ozriju Braunovića i to već starog.
Ja svrstavam u korijene bratstva sve njih izuzev Ozrije, za života u Kučima jer se još ne može govoriti o stablu i redu po pasovima. Ozrija je preseljenjem u Moraču postao nosilac stabla.
Radula 1400.g. Raiča 1441.g. Radivoja 1475.g.,svi iz Morače, Toma je redao u direktnom naslednom redu. Od drugog Ozrije, po redu, Braunovića - Moračanina, sina Radivojevog sa približnom sigurnošću mogu se redati naši preci po koljenima (pasovima), a od Janka s početka 18. vijeka sasvim tačno.(Prvo pominjanje imena, radi lakšeg praćenja, a ne po značaju, nosiće oznaku prvi, drugo – drugi i tako redom, do prvog razgranjavanja).

Rodoslovna ljestvica – stablo:
Sin – otac – đed – prađed – čukunđed – navrnđed – kurđel – askurđel – kurđup – kurebalo – sukurdov – surdepač – kurajber.
Sin dakle ima 12 predaka po posebnim nazivima. Trinaesti i dalje nemaju imena (možda zbog sujevjerja da se zbog baksuzluka tog broja ne bi prekinulo stablo.
Babe slijede đedove: prađed i prababa i tako dalje preko do kurajbere!

PREDANJE PO TOMI MILISAVLJEVOM –PREČIŠĆENO PO DRAGOJU R. BRAUNOVIĆU

K O R I J E N I

BRAUN, VUK,JOVAN (prvi), IVAN( prvi)- Kuči

PORODIČNO STABLO

1...OZRIJA (prvi) BRAUN - BRAUNOVIĆ -Kuči pa Morača, vjerovatno 13. vijek
2...RADULE (prvi).... Morača... zapis1400.g.)
3...RAIČ.....Morača...(bila bilješka u Manastiru Morača za 1441.g.)
4...RADIVOJE (prvi)...Morača...zapis 1475.g.)
5...OZRIJA (drugi) BRAUNOVIĆ.....Morača početak 16. vijeka.
6...RAIČ (drugi)... 16. vijek.
7...RADIVOJE (drugi) 16/17.vijek. (Seoba brata Mijajla- u Prijeloge)
8...MATIJA........ 17. vijek.
9..DMITAR... 17.v.
10.RADULE (drugi)......... 17.v.
11.JOVAN...17/18. v.
12. JANKO(prvi).. 1725.g. (UDAR NA TRNJINE!)
13. M A R K O...18. vijek.
14.RADOVAN - 14.B.brat JANKO – Prvo grananje stabla.
15.DRAGOJE (prvi).... oko 18/19.vijek.
16.IVAN (drugi) ... Morača, upokojen 1900.g.
17.MILISAV.... 1849.g..Morača do 1924.g. pa RADULIĆI , počivši od 1934.g.
18.RADIVOJE (treći)..1898-14.02.1942..g Morača do 1924.g. pa Radulići,
19.DRAGOJE (drugi) 1941.g. Radulići do 1961.g.pa Slatina kod Banje Luke.

Ovo je uglavnom približno isto stablo koje mi je „u pero diktirao“ moj stric Toma i o kojem smo često raspravljali. Nakon mojih mnogih provjera, konsultovanja i lutanja vratio sam se njemu, kao najvjerodostojnijem.
Dodat ću samo još dva koljena, svakako muška- mog mlađeg sina Igora i unuka Nikolu.
20..IGOR...….g. Slatina kod Banje Luke.(rođenu Banjaluci).
21.NIKOLA..... … Slatina kod Banja Luke (rođen u Banjaluci)

Mome stablu svakako pripada i moja unuka ŽANA, kćerka moga starijeg, počivšeg sina SAŠE (1963-1994).
Pokušao sam usaglasiti neke različite verzije: (Dobričanin, predanja po Tomi, predanja Mihailovića i rodoslov po Drašku). Prihvatio sam da je prvi korijen bratstva bio Braun, starješina bratstva, a mogao je imati upravo to ime,ili ime Vuk. Nisam mogao prihvatiti pretpostavku da je, po Drašku, rodonačelnik bio Oskar, pa to prešlo u Ozrija jer nema ni jezičkih niti drugih elemenata. Ozrija je po literaturi o imenima i prezimenima koje sam konsultovao ime po bogu Ozirisu, ili po glagolu ozreti, što predstavlja stanje žita u početku zrenja, a nekad je značilo i osmotriti. Ozrija ili Ozro nije neuobičajeno ime starih vremena i pominje se kod Ozrinića, kao rodonačelnik plemena. Nisam prihvatio Brajana iz 1485, iz sela Radan za
rodonačelnika, po Joksimovićevoj predpostavci, a razloge sam već naveo – tada je bratstvo Braunovića ve bilo brojno – u Morači.
Nisam prihvatio Dobričaninovu verziju o Mihailu. Mihailov odlazak bio je mnogo kasnije, a po predanju nije bio uslovljen samo silom već i bratskim pozivom kuma (sa kojim se mogao sretati u četovanju) da dođe na bolje, njegovo, (bez naslednika i bez zeta domazeta) imanje. Taj odlazak Toma je pominjao uz Radivoja, pa je on brat ili sin Radivoja (drugog).


P O B O Č N E G R A N E

Najstarije, a ne zabilježene, pobočne grane su domaćini kuća Braunovića, iz vremena doseljavanja Bogićeva (iz jedne od kuća Braunovića Bogić je „posudio“vatru). Ali o njima predanje ništa dalje ne govori, pa ili su do Raiča Ozrijinog iz 16. v. ili nešto kasnije ostali bez muških potomaka bilo rađanjem, bilo u bitkama, ili su u pitanju seobe, kao što je pominjanje Petra za kojeg se vezuje Bišće, ili Birač i Nenadovići.

Moje najbliže pobočne grane su moja braća i sestre.

Moj otac Radivoje i majka Mioljka porodili su, osim mene, kao najmlađe dijete i: Jelena -Keka, Julka-Lutka, Dragoljub-Lale, Miroljubka-Mira, Grozdana-Groja, Ratimir-Rato.
Moja pobočna grana samo po majci je i Jovanka, udata Bosić.

O mojoj braći i sestrama, te granama njihovog stabla navešću najosnovnije rodoslovne podatke.

JELENA, - udata za Gruja Glišića, imaju Biljanu i Borisa. Boris ima kćer Sofiju. Svi sada žive u Banjaluci.

JULKA, - udata za Milića Jevrića, imaju Panta (Duško), Časlav(Čajo) i Slobodanaka (Račić). Panto : Andrijana, Gina, Minja,Jasna, Srpko. Časlav: Radoslav,Dragoslav, Anđela. Slobodanka: Marijana i Marjan. Svi žive u Podgorici.

DRAGOLJUB, - oženjen Ružom Lutovac, imaju Simonidu (Micu) Furtula, Kseniju (Senu) Đorđević, Radojka (Beba), Dragica (Bana) Sekulović i sina Radivoja Braunovića. Radivoje ima sina Jovana.
Simonida: Marina, Svetlana, Ana, Ivana, Nedeljko.Ksenija: Dijana, Snežana, Dejan, Bratislava. Dragica: Ivan, Marija.

MIROLJUBKA, - udata za Nenada Mikića, imaju Aleksandra(Bucka), a Bucko ima Mihaela i Marin.Mihael ima Tomu. .Svi žive u Parizu.

GROZDANA, - udata za Blagoja Radovića, imaju Snježanu (Snježu), Miladina(Miška) i Mileniju(Nenu) Popović. Miladin ima Aleksandru i Stefana, žive u Beogradu. Snježana ima Dražena i Zoricu. Milenija Popović: Darko, Marko i Miloš. Žive u Slatini Banji kod Banjaluke.

RATIMIR, - oženjen Olgom (Oljom) Pavićević, imaju Nebojšu i Natašu, udatu Kozomara. Nebojša ima sinove: Ivana i Danila. Nataša ima kćer Anu.

Ja i ostala Radivojeva i Mijoljkina djeca imamo sestru po majci JOVANKU Rabrenović, udatu Bosić, ima ćerku Anku i sina Željka, a Željko sina Nikolu. Jovanka sa mužem Teodorom živi u Gornjoj Slatini kod Šamca.

Svima njima (braći i sestrama) najbliža pobočna grana sam ja DRAGOJE (autor).
Već moji sinovi sinovi: SAŠA i IGOR su im druga pobočna grana.
Sašina kći Žana i Igorov sin NIKOLA su mojoj braći i sestrama treća pobočna grana.
Moji unuci međusobno su već druga pobočna grana.

Najbliže pobočne grane mome ocu Radivoju Milisavljevom su njegova braća Milutin i Toma.

Najstariji stric MILUTIN, sa prvom ženom Anđom imao je 1) Nikolu, 2), Đuru, 3) Branka i 4) Milevu Mikić, svi rođeni u Americi, pa doselili u Raduliće. Sa drugom Ženom Milosavom imao je 5) Ivana, 6) Ivanku, 7) Milana, 8) Dušanku-Du(s,š)u, i 9) Grgura-Šale-Grga
1) Nikola: Gradimir, Jerina, Natalija, Borka.
Gradimir: Uglješa i Vukašin..
2)Đuro: Jovanka, Vujica, Božidar, Radovan, Novica, Branko.
Vujica: Violeta, Danka i Radiša. Radovan: Goran. Novica: Dalibor.
5.Ivan: Divna i Predrag. Predrag: Milica i Nikola.
7.Milan: Paulina Božović, Vesna Drobnjak, Batrić, Darko, Vera, Boško, Milutin.
Batrić: Zoran i Nikola. Boško: Aleksandar i Anđela. Milutin: Ljubica.
4.Mileva Mikić:Predrag.
8.Dušanka (Bajović): Lenka Bajović, Biljana Lutovac i Branimir Braunović, po djevojačkom prezimenu Dušanke. Branimir: Dalibor i Stevan.
9. Grgur: Gorica

Moj drugi stric TOMA, stariji brat mog oca imao je sina Draška i kćeri Milušu(udatu za Miletu Radović) i Mioljku,(udatu za Svetislava – Tićo - Radović). Draško ima Radmila i Ljiljanu, (Kiku),a Radmilo Draška i Lidiju.

Imao sam očevu sestru, tetku Jovanu udatu za Peka Vukotića, koji ima sinove Dušana i Milana. Druga tetka Milena bila je udata u Karadžiće za Novaka i nisu imali muških potomaka. To su prve „odive“koje se pamte i pominju u predanju-(udate Braunovićke).

Moj đed Milisav Ivanov imao je brata Milića, njemu najbližu pobočnu granu, a Milić je imao sina Pavića koji je otišao u Ameriku i tamo izgleda promijenio ime i prezime u Petar Brajan. Taj Petar je imao sina Roberta.

Moj prađed IVAN (drugi) imao braću: Radovana i Vuksana, pa su to njemu najbliže pobočne grane.

RADOVAN je imao Savića, a Savić Milenka,Mihaila, Radula i Petka, od kojih izgleda samo Petko ima Zvonka i Vojislava..Zvonko ima Slobodana, a Vojislav Zorana i Gorana.

VUKSAN je imao: Čubra, Radosava( Kenja) i Radoja; Radosav (Kenjo) je imao Ćetka, Malina, Mata i Iliju; a Radoje je imao Gavra i Đura.
Ćetko Radosavljev je imao Vojina, Batrića i Vučića., Vojin Ćetkov ima Tomislava i Momčila, a Momčilo Severina. Batrić Ćetkov ima Miloša a Miloš Dragana.
Malin Radosavljev ima Dušana, a Dušan Miliku i Miliju. Milika Dušanov ima Blaža, Miroslava i Ivana. Milija Dušanov ima Dušana.
Mato Kenjov je imao Miletu i Boža, a Mileta:Velimira, Milovana, Dragoljuba, Branka, Vukmira i Zorana. Božo ima Milutina.
Ilija Kenjov ima svetozara, a Svetozar Novaka.
Gavro, sin Radoja Vuksanovog imao je Milorada i Svetozara.
Milorad Gavrov imao je Dragoljuba, Dragoljub ima Milorada.
Svetozar Gavrov ima Vuksana, Vukmana i Rajka.

Moj šukunđed Dragoje (prvi) nije imao novih pobočnih grana jer je bio jedinac. Za njega je najbliža pobočna grana ostao brat njegovog oca, a
mog navrnđeda Radovana Markovog. Taj predak, Janko Markov je na čelu prve zabilježene pobočne grane za sve moje direktne pretke, za mene i moje potomke.

JANKO drugi MARKOV– najstarija je pobočna grana za sve direktne (moje) potomke od RADOVANA (prvog).

JANKO --NOVAK---1 SAVO, 2 MILOVAN
1.SAVO--*Noko i VASO---Zejo---Jakov---Luka* i Drago.
DRAGO---Vaso, Veljko, Željko i Aleksej.
LUKA*---Milutin i Miodrag---Novo i Novak
*NOKO—Marko i Mitar**....................................
MITAR**--Miodrag--- Milenko--- Igor
MARKO treći---a.Savo, b.Jovan i c.Mihailo
a.SAVO---Radomir---Boban
b.JOVAN---Dragiša i Miroslav Dragiša-- Goran ; Miroslav ---Dragiša

c.MIHAILO---Miladin, Miodrag, Slobodan
I I I
Nenad Vladica Predrag
I
Dejan

2.MILOVAN je imao A.Neđeljka i B.Miloša.

A.NEĐELJKO---STEVAN---Petar i Zorić.
PETAR---VLADIMIR---Žarko i Igor.

ZORIĆ---Miodrag, Višeslav, Milorad, Momčilo, Željko.

B.MILOŠ---ba.Jagoš, bb.Milovan i bc.Vujadin.

ba.JAGOŠ---VUČKO---Vučeta i Slobodan.
VUČETA---Goran, Branko i Vuko--- Jagoš.
SLOBODAN---Vojin i Slavko.

bb.MILOVAN---NOVAK---Milan, Danilo, Momčilo, Dušan.
MILAN—Milovan
DANILO---Svetozar i Žarko.
MOMČILO---Saša.
DUŠAN---Nebojša.

Bc.VUJADIN---Bajo, Vuučeta, Vukašin, Milika.
BAJO—VUKMAN---Saša i Sandra.
VUČETA---Borislav i Miomir.
VUKAŠIN---Zoran i Momčilo.
MILIKA---Dragan i Zvonko.
DRAGAN-----Vladan i Ivan.
ZVONKO----Miloš i Lazar.

Poaci o rodoslovnom stablu pobočnih grana koje su nastale po Janku Markovom, to jest po bratu mog direktnog pretka Radovana unio sam koliko sam imao i neke su grane nedovršene, ali ih je lako dovršiti ako su najmlađe generacije zainteresovane, naravno svaka za sebe ili u saradnji.

Napominjem da sam za pobočne grane koristio, selektivno, i podatke koje mi je mi je dostavio i Grgur Milutinov, a za najsvježije ažuriranje sarađivao sam sa Vladimirom Petrovim i Radivojem Dragoljubovim (Braunovićima).
Najbliže pobočne grane obradio sam detaljno.

P R E B I V A L I Š T A I IZDVOJENA BRATSTVA

Prije Morače, prebivalište Braunovića bilo je, po Tomi, u Beziovu u Kučima., negdje do početka 13. vijeka, pa se kaže da su Braunovići porijeklom iz Kuča, a da pripadaju plemenu Donjo - Moračani. Dakle, prva, za sad, poznata selidba bila je preseljenje u Moraču. Ona je bila sa najvećim posledicama- niko od bratstva nije ostao u staroj postojbini, Kučima.
Druga seoba bila je pojedinačno preseljenje Mijaila (Mihajla) sa sinom Radunom u 17.v. na lijevu obalu Lima, pod planinom Bjelasicom u selo Prijeloge, između Bijelog Polja i Berana. Mijailovo preseljenje je dalo je novo prezime po Mijailu (Mihajlu) – Mihajlovići, čiji je rodonačelnik mlađi sin Dragić. Potomci Raduna Mihailovog Braunovića uz igru sudbine, dali su još tri nova prezimena- Mirosavljeviće, Femiće i Stanojeviće.
Naime, Radunov sin Stanoje, otišao je u Jagodinu , tamo se oženio i nastalo je prezime Stanojevići, koji i danas tamo žive.Drugi Radunov sin bio je oženjen Femijom i živjeli su nedaleko od Prijeloga u selu Femića Krš iznad Lima . Imali su 2. sina Taj Radunov sin otišao je da posjeti brata u Jagodini i po predanju izgubio je život u putu. Femija se preudala za Bukumiru i porodili su 2. sina. No i Bukumira je umro pa je Femija sama othranila sinove iz oba braka koji su se prozvali Femići. Femići od Bukumire dobili su posjed u Gornjem Kršu, a tada još uvijek Braunovići,pa zatim Femići dobili su Donji Krš i rođaci su nam.
Treći Radunov sin oženio se Mirosavom, sestrom nekog popa Rada sa Lopata i odeslio se u Podvrh u pravcu Sjenice, ali je umro mlad, a Mirosava je odhranila svoje sinove i oni su se prozvali Mirosavljevići.Sva ova nova bratstva manje ili više znaju da potiču od Braunovića, a nekad su se izuzev Stanojevića i grupno i pojedinačno obilazili i sastajali.
Po pisanju Draška Tominog Braunovića, u rodoslovu koji je sastavljen iz više separata, jedan naš predak Petar Radivojev je krajem 16.v. ili početkom 17.v.odselio za Bišče ili Birač, pa nakon generacijskog putovanja do Valjeva u Brankovini dobilo se bratstvo i prezime Nenadovići. Draško ističe da je ovaj dio predanja najkasnije ušao u predanje o Braunovićima nakon susreta generala Sime Nenadovića sa mojim djedom Milisavom Braunovićem, na obilježavanju bitke na Vučijem dolu 1876.g, kad je Sima to ispričao Milisavu i raspitivao se o Morači, tako detaljno da Milisav nije imao razloga da mu ne vjeruje. Meni Toma o tome nije pričao. To bi moglo biti treće preseljenje Braunovića, ali i ono je kao i drugo rezultiralo novim prezimenom.Međutim ovaj dio niko nije provjeravao, da li možda kod Nenadovića postoje nekakvi zapisi i predanja.
Ttreće preseljenje, po mojoj liniji, izvršio je moj đed Milisav, sa sinovima Milutinom, Tomom i Radivojem 1924.g. u selo Raduliće na desnoj strani Lima, na pola puta između Bijelog Polja i Berana.U tom periodu, a i kasnije, su se vršila i preseljenja iz drugih Braunovića, mojih pobočnih grana, koja su nastavljena do danas, pa ih je teško i identifikovati i redati.
Četvrto preseljenje, po mojoj direktnoj liniji izvršio sam ja, autor ovog rodoslova, Dragoje Radivojev Braunović, 1961.g. u Slatinu ( Slatina kod Banja Luke,odlučivši da se poslije završetka gimnazije 1959/60 i zaposlenja u Slatini tu i tajno nastanim. U Baljaluku se doselio i moj brat Ratimir, a od ranije tu živi moja sestra Jelena Glišić. Kad se pojave i rodoslovi drugih Braunovića, vidjeće se sva dosadašnja preseljenja i staništa, a ona će biti brojna, ne samo na teritoriji bivše Jugoslavije, već i šire.

* L E G E N D E I B I O G R A F I J E *

LEGENDA O PSOGLAVI I RADIVOJU IZ 1475.G.

Legendu navodim kako sam je od Tome zabilježio.
U Kosu Podbrdskome, postoji greben Psoglav, koji je dobio ime po Psoglavi iz ove legende. U podnožju postoje livade koje se zovu Tatarišta. Na tom prostoru, po legendi, dva Moračanina su „statarili sedam turskih zulumćara“( izraz statariti ostao je kao objašnjenje grubog tatarskog obračuna i znači isjeći na komade“) U šume oko grebena dolutala je jedna Psoglava, sumanuta žena , koja je živjela kao zvijer. Psoglava je došla na Glogovik gdje su živjeli Braunovići. Tu je zatekla ženu koja je žnjela žito, a u hladu je bilo dijete u kolijevci. Psoglava ugleda kolijevku i upita ženu: «Jeli ti djete muško ili žensko?» - Muško – odgovorila je žena. – hoću da ga vidim- reče Psoglava i priđe kolijevci. Majka u strahu potrča da brani, ali snažno čudovište ščepa dijete i otrča sa njim ka klisuri Suvodolskog potoka, a majka ostade na njivi kukajući. Čujući kuknjavu dotrči otac djeteta, Radivoje, koji je malo dalje kosio livadu..Kad je saznao šta se desilo, potrčao je u potjeru za čudovištem i vidio da pod pećimom gori vatra. Prišao je bliže pa je vidio i kotao na vatri, a u kotlu je Psoglava kuvala svoj ulovljeni ručak. Sjedila je pored vatre sa dojkama prekrštenim i preko ramena unakrst prebačenim.Pjevala je pjesmu: „Sretna lovka u lov pošla, još sretnija u dom došla“. Radivoje opali pušku a Psoglava, smrtno pogođena na prijekrst dojki, dohvati kotao, istrese dijete i pobježe tužeći:» U jad lovka u lov pošla, a jadnija u dom došla». I tako kukajući stigla je u pećinu u Jelašje. Radivoje je pratio krvavi, kao čađ čađavi trag i vidio da je izdahnula. Taj predio se onda nazvao Čađavice.Uzeo je kotao i poklonio ga Moračkom manastiru. Ovu legendu, nešto drugačije navodi i Dobričanin.
Legendu pominje i Mihailo Lalić u romanu Ratna sreća, u odjeljku Priče i imena, vezuje je za Moraču, ali ne pominje Radivoja, niti Braunoviće. Lalić, nesporno značajan književnik, nije mogao da prikrije plemensku surevnjivost i sarkastično, kvazi humanistički, zanemarujući u legendi motiv roditeljske boli, dužnosti odbrane potomstva, kaže kako su u Morači «ubili Psoglavu, koju su optužili za ljudožderstvo i opljačkali joj neki kotao». Motiv mu je pretpostavka, dokaziva isto toliko koliko i legenda:- proganjanje zaostalog pripadnika plemena Goljemadi—Velike Gubice, koji su imali nasledan prognosticizam- veoma dugačku i isturenu donju vilicu sa bradom, te da su svuda u Evropi bili proganjani i uništavani.
Pričajući mi ovu legendu, stric Toma nije pominjao logorovanje tatarske vojske, koje pominje Dobričanin., a. izraz statariti može se i danas čuti u nekim krajevima Crne Gore, makar i veoma rijetko..O svrstavanju Psoglave među pripadnike bilo kojeg naroda ili plemena nije govorio. Više se sticao utisak da je to podivljali ,odmetnuti fizički i umni degenerik ženskog roda. Ime Radivoje se niže u rodoslovnom stablu do mog sinovca Radivoja Dragoljubova četvrti put. Ne zna se da li je legenda vezana najranije za Radivoja sa početka 17.vijeka ili ranije za Radivoja iz 1475.g. Legenda po Tomi daje drugačiju verziju nekih naziva po Prekobrđu, u odnosu na Dobričanina.

( BRAUN,VUK,JOVAN,IVAN)

Vuk Braun ili Braun Vuk. Često je Toma od svih imena naših korijena za Vuka i Ozriju znao vezivati prezime Braun. Da li je postojalo i lično ime Braun, Toma nije razmatrao. To je moglo biti prije formiranja usmenog predanja koje se počelo prenositi sa koljena na koljeno. Vuk, ili Vuk Braun bio je za njega rodonačelnik našeg bratstva i živio je u Kučima. Ne samo da ga je isticao kao starješinu bratstva, već je isticao da je bio priznat i šire. Naše pretke (koje ja svrstah u korijene) Jovana, Ivana, kao i prvog Ozriju redao je u direktnoj rodoslovnoj vezi od Vuka. Toma je isticao da su Braunovići, posle preseljenja u Moraču, još dugo, dok god su uslovi dozvoljavali održavali vezu sa Kučima, odlazili na katune u Kuče sve do vremena Lala Drekalovog, po kome su se kasnije prozvali Drekalovići. To je potkrepljivao predanjem kako su pred jednu zimu Turci pogrešno pretpostavili da su na katunu ovce Drekalove i Braunovića, te da ih čuvaju Lale Drekalov i jedan od Braunovića, pa su napali na ovce. Međutim, tu nisu bile Braunovića već ovce bega Lisičića i njegov sin sa Lalom. U borbi je poginuo begov sin. Od tada su Braunovići prekinuli i povremena pašarenja po Kučima.Po striko Tominom kazivanju bilo je to u mladosti potomaka prvog Ozrie. Neki su na osnovu ovog predanja pogrešno predpostavljali zajesničko srodstvo Braunovića i Drekalovića. A neki čak i da su Braunovići od Drekalovića, što je besmislica jer se Drekalovići ,po Lalu Drekalovom pojavljuju mnogo kasnije poslije dolaska Braunovića u Moraču.


OZRIJA (PRVI)
To je prvi predak kojim počinje stablo. Živio je u Kučima i preselio u Moraču. Moguće je da je u Moraču došao prije zidanja Manastira Morača i da su Braunovići podigli malu crkvu Svetog Nikole, koja nije porušena prilikom zidanja manastira već je ušla sačuvana u njegov kompleks. Vjerovatno su Braunovići hrišćanstvo primili u Kučima, ili ranije, na dan Sv. Nikole i tu slavu donijeli u Moraču.

O Z R I J A BRAUN(OVIĆ)-MORAČANIN

Radi se o drugom po redu Ozriji, po pretpostavci iz 16.v.. Toma ga stavlja kao sina Radivojevog iz 1475.g. Ozrija je bio knez knežine Prekobrđe u Donjoj Morači i već je bio starac kad je vojvoda Bogić doselio, ali iz predanja se stiče utisak da su se poznavali ili sa pašarenja Braunovića po Kučima, ili sa Bogićevih ranijih zimovnika u Morači, ili zajedničkog četovanja i ratovanja. U predanjima i drugih bratstava ističe se da ga je Bogić cijenio, pitao za savjete pri vršenju vojvodskih poslova u odbrani, a i sinovi su im se družili.Ozrija je poginuo u borbi sa Turskom vojskom u odbrani Manastira Morače.
Sa njim vjerovatno počinje slava Aranđelov dan, a Nikolj dan se prislužuje.

RAIČ OZRIJIN vjerovatno iz 1530g.

Predanje kaže da je Raič drugovao sa Bogićevim sinom Rakočem, te da su zajedno četovali protiv Turaka. Raič je imao pse Viskova i šarova. Psi su u borbi uvijek napadali jedan s prednje, a drugi sa zadnje strane . Turci su govorili da bi lako neopaženo ušli u Moraču da nije Rakoča i njegovog druga Raiča sa svoja dva psa. Mnogi Braunovići su
još dugo sve svoje dobre pse nazivali Viskov, pa smo i mi u Radulićima , u vrijeme mog djetinjstva imali Viskova koji je stradao u borbi sa čoporom vukova.

JANKO iz 1725.g.

Janko je u jednoj borbi sa Turcima iskoristio poznavanje trubnih znakova turske vojske, pa je koristeći maglu zasvirao komandu: Na lijevo! Na lijevo.! Na lijevo.....!
Tako je tursku vojsku, kojoj je bio nepoznat teren, naveo niz litice, pa je grdno poražena i izginula što od pada niz litice, što od crnogorskog udara s boka i začelja. O tome je u predanju ostala pjesma:
A z a t r u b i Matijašev Janko
Nalijevo obrnite Turci
E piličnik od vas ostat neće
A za dušu starca Matijaša.
U zbirci pjesama Ogledalo srpsko, sakupljač pjesme «Udar na Trnjine 1725.g.» kaže:
Al zavika Matijašev Janko:
Na lijevo obrnite Turci ...........
Autor je negdje čuo pjesmu i nije je dobro zabilježio (zavika). Još gore je što komentator misli da Janko pomaže Turcima. Janko se tako u stvari osvetio za pogibiju šukunđeda Matije u borbi sa Turcima. Piličnik znači komadić..
Neodgovornošću sakupljača, a posebno komentatora oskrnavljen je lik junaka i unakažena jedna lijepa ratna varka.Rastao sam sa ovom pjesmom, često je Toma pjevušio i u zadnjem stihu ponekad izgovarao đeda umjesto starca.


DRAGOJE Radovanov

Prema podacima iz rodoslovnih bilješki Draška T. Braunovića, naš predak Dragoje Radovanov i njegov brat Novak učestvovali su u bitci na Suvodolu, kada je jedan broj Moračana otišao u pomoć Karađorđu u Prvom srpskom ustanku.

MILISAV 1849-1934.g.

Đed Milisav je bio učesnik mnogih bitaka za slobodu Crne Gore. Učesnik je čuvene
Bitke na Vučjem Dolu 1876.g. U Prvom balkanskom ratu, na Skadru je ranjen u lijevu ruku .U borbi za oslobođenje Bara ušao je prvi i istakao crnogorsku zastavu, zbog čega ga je 1913.g. Kralj Nikola odlikovao Ordenom Aleksandra Nevskog i «dodijelio» 50 rala zemlje u Baru. Umro je 1934.g. sa uvjerenjem da mu orden i rješenje o zemlji nisu uručeni samo zbog brzog izbijanja Prvog svjetskog rata i zabrane povratka Kralju Nikoli u novostvorenu Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca, a ne možda i zbog kraljevog manira praznih obećanja, kako ga još neki predstavljaju. Desila se još jedna tragikomedija u srpskim odnosima, da je unuk-Aleksandar Karađorđević zabranio đedu da dođe iz izbjeglištva u sopstvenu državu zato što nije priznao gašenje svoje dinastije! Istina je da se jedan dio Crnogoraca pobunio i podržao Nikolu u borbi proti gašenja Crne Gore,kao samostalne države i organizovali su komitske borbe. Istina je i da je Kralj Aleksandar brojnim Hrvatima i Slovencima priznao činove stečene u neprijateljskoj austriskoj vojsci, koje su obezbjeđivale prinadležnosti, a pripadnicima savezničke Crnogorske vojske zaboravio sve zasluge i sva prava,i Prvi balkanski rat i oslobađanje Peći i Đakovice, i borbu Crnogorske vojske od Romanije do Mojkovca gdje su strašno izginuli i izranjavani,samo da bi omogućili povlačenje Srbijanske vojske u Grčku.
Pored učestvovanja u ratovima koje sam pomenuo đed Milisav je živio u vremenu kad se neprestano ratovalo.pa je mlad četujući likvidirao tri velika turska zulumćara. Zavjet je da se njihova imena javno ne ističu.Milisav je, po povratku sina Milutina iz Amerke, Tome iz ropstva u Tirolu i Radivoja iz ropstva u Nađmeđeru u Mađarskoj, napustio Moraču 1924.g. i preselio se u Raduliće na imanje koje su kupili od Kajabega koji je selio u Tursku.
Uz biografiju đeda Milisava navešću nekoliko najosnovnijih podataka o stričevima Milutinu i Tomi, i ako više nisu sa mnom u direktnoj rodoslovnoj liniji.

MILUTIN,najstariji Milisavljev sin je mlad poslan u Ameriku, negdje 1906.g. Teško se živjelo i običaj je bio da jedan od sinova odlazi u svijet, obično Ameriku da zaradi za svoju budućnost i da pomogne porodici da preživi u onda vrlo teškom ekonomskom vremenu. Porodica se zaduživala da isfinansira taj daleki put, pa je to bila ustvari porodična investicija tog vremena. Milutin je tamo radio po rudnicima i po šumama, a najviše se zadržao uAnakonda/Bute, Montana.Tamo se oženio i stekao porod.Smrt supruge koja je vodila brigu o brojnoj porodici onemogućila je Milutina da radi, a doživio je i saobraćajnu nesreću i sve više postajao invalid. Odlučio je da naplati osiguranje po invalidnosti odrekavši se penzije i vratio se u otadžbinu, novu državu Kraljevinu Jugoslaviju 1924.g.Kratko je boravio u Beranama , a onda sa ocem i braćom naselio u Raduliće. Malo je bio sposoban za obavljanje poljoprivrednih radova i bavio se pomalo stolarijom alatima koje je donoi iz Amerike. Donio je i zubarska kliješta kojima je vadio zube, jer je to u nuždi radio u Američkim planinama svojim drugovima drvosječama i rudarima, pa je to nužno pomaganje ljudima prešlo na neke njegove sinove i sinovce u Radulićima, skoro do kraja 20. vijeka.Kada je pričao o mnogim pronalascima i načinu života u Americi Raduljani mu nisu vjerovali da je to moguće. Pričao je da su ga tamo često zvali Majkl Braun.

TOMA , drugi Milisavljev sin, bio je učesnik 1.balkanskog i 1.svjetskog rata. Bio je više od 7 godina u vojsci Kralja Nikole kao artiljerijski podnarednik. U 1.balkanskom ratu u borbama za oslobođenje Bijelog Polja uništio je na brdu Obrovu tursku artiljerijsku bateriju .
U 1. svetskom ratu vojevao je do Glasinca, ali kad je pao Lovćenski front kojim je komandovao kraljev sin, a Kralj Nikola pošao za Francusku,pa Italiju, crnogorska Sandžačka vojska, pod komandom serdara Janka Vukotića se sa Romanije povukla do Mojkovca gdje je na Bojnoj njivi i Razvršju,( i ako je država Crna Gora praktično kapitulirala), pružena odsudna bitka protiv austro ugarskih snaga (53 landšturmska divizija, sastavljena uglavnom od vojnika iz Bosne, Hrvatske i Slovenije i austrijskih i mađarskih oficira) koje su žurile da presijeku povlačenje srbijanske vojske preko Albanije za Grčku. Potrošivši svu artiljerijsku municiju survao je top u kanjon Tare i ne znajući za ranjavanje mlađeg brata Radivoja koji je pripadao regrutnom bataljonu , Toma je pošao tog krvavog božićnjeg jutra 1916.g. po dubokom snijegu preko planina kući u Moraču. Tamo su ga dočekale austro ugarske okupatorske snage i odvele u ropstvo u logor u Tirolu, 4 godine gdje je mnogo propatio.U logoru u velikom snijegu, gladni i neodjeveni , sa vrlo simboličnom pomoći Crvenog krsta, koje su austrijske vlasti sprečavale, radovali su se proljećnom suncu i prvoj zelenoj travi koju su rukama kroz žicu popasli do gole zemlje svake godine, sve do raspada te monstuozne carevine. U 2.svjetskom ratu nije učestvovao zbog starosti i posle rata je živio sam sa svojom suprugom Vukosavom, uz nas, pomažući siročad svog brata Radivoja, koliko je mogao. Na samoću je bio primoran jer su mu kćeri bile prije rata udate, a sin Draško, učitelj, 1943.g. kao pripadnik komande četničke čete Jagoša Šćekića koja je uglavnom izbjegavala sukobe sa Partizanima, poslije kapitulacije Italije, bio je zarobljen od strane njemačke vojske i odveden u logor u Njemačku. Po oslobođenju se nije htio vratiti u, kako je govorio «komunističku državu» već je iz logora otišao u Ameriku. Toma je pod starost bio slijep dvadesetak godina bez supruge, pa su ga njegovali moja majka Mijoljka i moj brat Dragoljub sa porodicom. Kao čovjek koji mi je često i mnogo pričao o precima, zaslužan je i za ovaj rodoslov, a ne samo za pažnju i ljubav koju sam od njega imao. I dan danas u mojoj glavi odzvanjaju silne tužbalice koje sam slušao dok sam sa njim išao u sječu drva ili obavljao druge poslove. Tužio je za bratom Radivojem. Za sinovom, kako je govorio zlom sudbinom, nije tužio, da ga ne bi živog «kobio».

R A D I VO J E 1898—1942.

Moj otac Radivoje Milisavljev, rođen je u Prekobrđu u Morači. U Prvom svjetskom ratu u bitci na Mojkovcu 1916.g. 6/7 januara, kao pripadnik regrutnog bataljona, na Bojnoj Njivi, teško je ranjen u stomak vatrom sa boka ili komadićem granate tako da je rasječena trbušna duplja. U snijegu dubokom do pojasa, na velikoj hladnoći uspio je da sam zavojem i svojim šalom spriječi ispadanje crijeva. Ležao je u dubokoj nesvijesti, u snijegu i na niskoj temperaturi, pa je sanitetsska služba pogriješila i izvijestila komandira da je Radivoje poginuo. Taj izvještaj je, vjerovatno, uzrok što su autori hronike Kolašin iz 1981.g., Radivoja svrstali u spisak poginulih. A sudbina je htjela drugačije. Kako je bitka na Mojkovcu bila poslednja bitka , ne samo Sandžačke vojske Serdara Janka Vukotića, već poslednja bitka Crne Gore, pa je nastupila kapitulacija i rasulo, mađarski sanitet kupio je svoje mrtve, a i ranjenike obje vojske. Sanitetski rezervni oficir, Mađar je primijetio da Radivoje daje znake života, pa je upućen u bolnicu, kasnije u logor u Nađmeđer u Mađarskoj. Na zahtjev oficira spasioca, raspoređen je kod njega na imanje, gdje se bavio voćarstvom. Dosta je poznavao i ljekovito bilje. Priča se da je gazda imao kćer jedinicu, Bužiku koja se u Radivoja zaljubila, te da ga je gazda htio priženiti. Po završetku rata 1919. Radivoje se vratio iz ropstva u novu državu, Kraljevinu SHS (Srba,Hrvata i Slovenaca). Gazda je Radivojevoj porodici poslao srebrni escajg na poklon, kao budućim prijateljima, smatrajući da će se Radivoje vratiti. Sudbina je opet htjela drugačije. Radivoje se nije vratio. Po preseljenju u Raduliće oženio se Mijoljkom Rabrenović, sestrom svojih ratnih drugova. Godine 1941. učestvuje u 13-to julskom ustanku u oslobađanju Berana i Bijelog Polja, kao član Demokratske partije i kao dobrovoljac-patriot. Nakon oslobođenja ova dva grada borbom svih ustanika, ustanička komanda sve starije šalje kući, a u oba grada ostavljaju samo posadne čete sastavljene od mladih ljudi. Radivoje se uključuje u teritorijalnu četu sela Radulića za odbranu kućnih pragova od nadošlog muslimanskog fundamentalizma.Italijanska fašistička vojska brzo ponovo preuzima gradove koristeći neslogu među ustaničkim vođstvom kojoj su uzrok bili začeci komunističke i monarhističke ideologije. Italijanske okupacione snage uspostavljaju veze sa kvinsliškim separatističko fundamentalističkim muslimanskim snagama Bihora, ( Sandžaka) te formiraju Muslimansku miliciju pod svojom komandom. Muslimanska milicija, zajedno sa Balistima, ne samo da nas je protjerala sa ognjišta, nego mi je ubila oca Radivoja na Galačaru kod Zatona dok je sa četom branio zbjeg Raduljana. Onaj ko je to tačno saznao, a bilo je više verzija, nije ni meni htio reći ime ni u vrijeme pisanja ovog rodoslova, a nisam ni insistirao, jer smatram da bi krvna osveta iz prošlosti mogla da padne na pamet samo neljudima . Po očevoj smrti svu brigu oko nas sedmoro djece preuzela je majka. Živjelo se vrlo teško, a da u početku nije bilo pomoći ujaka Rabrenovića i strica Tome, te maminih zasluga u ratnoj pozadini i zasluga ujaka prvoboraca, ko zna ko bi od nas sedmoro preživio! I ako mlada, majka se nije preudala, jer ko bi preuzeo brigu oko sedmoro djece. Radivoje je ostao u lijepom sjećanju svih koji su ga poznavali. Nažalost, ja sam tada imao samo 11 mjeseci i nisam ga upamtio. Nikad, kao dječak, nisam plakao kad je stric Toma za njm tužio(naricao), jer nisam ni saznao šta je to otac.! Zato sam plakao pišući rodoslov oca i strica Tome, što nisam bio dorastao da učestvujem u njegovim tugovankama. Po narodnoj da nesreća nikad ne dolazi sama, Sreska komisija za ratnu štetu utvrđuje da je Radivoje civilna žrtva, jer teritorijalna četa nije bila regularna jedinica Narodno oslobodilačkog pokreta (14. februara 1942.g. u Bihoru vjerovatno nije bila regularna ni jedna!), utvrđuje ratnu štetu za gubitak života i izdržavanje sedmoro maloljetne djece,( koju nikad nismo naplatili i ako i danas čuvamo Rješenje!) čime gubimo pravo na dobijanje penzije ili stipendije. Ne samo to! Rat je odnio svu pokretnu imovinu Zadruge koju je otac bio formirao sa Danilom Pavlovićem, kuća je spaljena i razrušena. Kad smo se vratili iz izbjeglištva, živjeli smo u «savardaku»(piramida oblica pokrivena paprati), sve dok nova socijalistička vlast nije pomogla da nam se kao ratnoj siročadi napravi pristojan krov nad glavom ( drugih ratnih siročadi u Radulićima nije ni bilo).Pored nenadoknadivog bola za ocem sve je to i u finansijskom pogledu bilo malo, jer je Radivoje pravio kuće od temelja do krova, bio napredan poljoprivrednik Još kao dijete pješice je išao iz Prekobrđa u Morači u školu u Kolašinu, a za vrijeme ropstva u Nađmeđeru usavršio je uzgoj i kalemljenje voća i nastavio biti jedan od naprednijih poljoprivrednika, redovno koristeći poljoprivredne časopise. Bio je aktivan i u Demokratskoj stranci. Od Radivojeva interesovanja za znanjem, preko Nikole Milutinovog, Draška Tominog, Jelene Radivojeve, do danas radi se o plejadi odličnih učenika.


SAŠA (1963 – 1994)
Znam da nisam prvi u našem bratstvu i bratstvima koja su od nas postala koji je iskusio zlu sudbinu da priča o preminulom potomku koji je, opet u vremenu zlu ugradio život u temelje slobode svog naroda.
Ali ko će ispričati tu priču , ako neću ja. A zaslužio je da stane u red znamenitih predaka.
Saša je 1990.g. završio Medicinski fakultet u Banjaluci i počeo volontetski stažirati u Domu zdravlja Laktaši. Pri kraju staža 1991.g secesijom Slovenije pozvan je u ratnu jedinicu 16-ti puk, kasnije brigada, kao potporučnik, komandir pješadijskog voda, da bi kasnije bio prekomandovan u VMC u Banjaluci i odmah po tom u art. Raketnu brigadu, gdje je najveći dio bio jedini doktor, sve do obolijevanja, ma da je mogao otići, jer je kao državljanin i Crne Gore, po ocu i BiH porođenju mogao napustiti BiH i na poziv tetke biti daleko i od Jugoslavije koja se raspadala u krvi. On je odlučio da ostane i brani svoju rodnu kuću i grudu, sa svojim bratom Igorom, drugovima iz škole, sa studija, iz komšiluka.
Humanista po karakteru nije mogao odoljeti svim zvjerstvima koja su mu prolazila ispred očiju i preko sopstvenih ruku i krajem 1993.g razbolio se . Još ljeta 92.g. imao je jedan hirurški zahvat, ali nije na bolovanju ostao koliko je trebao, žurio je u jedinicu.
Sve su to znali i njegovi ratni drugovi i u njihovo ime, na poslednjem ispraćaju pukovnik se sa tugom opraštao:
„Dragi Saša, za sve borce u brigadi bio si puno više od načelnika saniteta i ljekara, bio si brat, drug, saborac, dobar savjetnik i sapatnik u nevolji, bio si naš „S A L E“. Bio si omiljen i drag među svojim borcima, skroman, hrabar, junak, pun optimizma, širokog srca, jednom riječju ljudina i po, kako bi to rekli Kraišnici. Takav je bio naš doktor Saša! Žurio, žurio i trošio se, kao da je predosjećao da je od života malo ostalo.“
I riječi mjesnog sveštenika: „Dragi Saša, ako se ikada, a jednom će morati, bude pisala hronika ovog doba i ovoga mjesta, znaj da ćeš u njoj imati najbolje mjesto i dobiti najviše ispisanog teksta i to sve u superlativima; jer rijetki su tako čestiti i učeni, tihi mladi ljudi iz ove sredine“ sve govore.
Saša je odlikovan Ordenom Krsta Milosrđa.
Ostavio je oproštajno pismo i već prva rečenica sve govori: „Dragi moji............. Želim da znate da mi je život sa vama protekao predivno. Mislim da su rijetke porodice u kojima ima tolikoljubavi i sreće, koja eto tako dugo traje i gdje smo za mojih 30 godina uvijek bili i ostali dobri roditelji, sinovi i braća. A kad su došle i snahe i unučad, da su opet sve relacije bile pune poštovanja, ljubavi i sloge. Onaj ko živi bez svega toga bolje da nije ni živio“.
Čitavo pismo obiluje molbom da se nastavi živjeti zbog živih. „.......moja Žana, našzajednički produžetak života, ona je moj cilj života, sreća zbog koje je vrijedilo roditi se, živjeti i umrijeti. Ja sam to doživio i srećan sam, presrećan. A vi u njoj nađite mene....“ Nije zaboravio da na kraju zahvali svima koji su mu, i nama pomogli da pokušamo pobijediti bolest.
Uz naš kućni rodoslov čuvaćemo u cjelini i pismo i oproštajne govore i za daleka neka pokoljenja.

D R A G O J E Radivojev 1941-20.. (autor rodoslova).
Dugo ove rubrike nije bilo, jer sam ostavio da moji potomci nešto o meni napišu. Redigujući završeno djelo rađeno od 1960.g. do 1994.g. odlučio sam pripremajući ga za štampu da i o sebi napišem osnovne podatke, i olakšam unučadima. Rođen sam marta1941.g. u Radulićima, opština Bijelo Polje, Zetska Banovina, Kraljevina Jugoslavija. Od kako sam počeo da pamtim živio sam u Republici Crnoj Gori,a od 1959.g. u Bosni i Hercegovini, sve u Saveznoj Državi Jugoslaviji( od 1945 do 1990.g. sve se zvalo narodno, pa socijalističko ). Osnovnu školu završio sam u Ivanju, Radulićima i Loznoj, Realnu Gimnaziju pohađao sam u Podgorici(tada Titogradu), Prizrenu, Beranama(tada Ivangradu), Bijelom Polju, Banjoj Luci 1960.g. koliko su me gdje sestre, braća i rođaci mogli izdržavati. Nakon gimnazijske mature završio sam polugodišnji kurs pedagoške grupe predmeta i kao stipendista Republike Bosne i Hercegovine,opštine Laktaši, Osnovne škole Slatina učiteljevao 1 godinu u odelenju Jaružani, a onda u Slatini gdje sam i predavao neke predmete od petog do osmog razreda. Godine 1964 otišao sam u vojsku i završio Školu rezervnih oficira u Bileći. Vanredno sam studirao i 1967 završio Ruski jezik na Višoj Pedagoškoj školi u Banjaluci. Završio sam prvi stepen Pravnog fakulteta u B.Luci1985.g.
Godine1972 otišao sam na profesionalne političke, a zatim vojne dužnosti do 1982.g. kada sam učestvovao u formiranju preduzeća Slateks-Slatina i u njemu i Slapu nastavio raditi kao rukovodilac na raznim dužnostima do ratne 1992.g Učestvovao sam u ratu 92/96 kao rezervni kapetan 1.klase JNA, a zatim major vojske Republike Srpske.Po završetku rata nastavio sam rad u Slateksu do penzionisanja krajem 97.g. Bavio sam se poezijom još od osnovne škole i 1988.g.objavio zbirku poezije «Sve moje zore», a 2009 zbirku pjesama „Lotosov cvijet“. Bavio sam se lovom i gljivarstvom kao hobijem. Ljekovitim biljem bavim se i danas kao dopunsko zanimanje i iz ljubavi.Početak radnog životnog vijeka u Slatini opredijelio me je da ostanem u njoj, jer je bilo sve jedno gdje ćeš u Jugoslaviji na području srpskohrvatskog govornog područja živjeti. U Slatini sam se oženio Zdravkom Bižić, učiteljicom iz Suvaje, Kozarska(Bosanska) Dubica, takođe ratno siroče, čijeg su oca 1942.g. ustaše odvele sa Kozare kao civila u logor Jasenovac, pa po neprovjerenoj priči u logor Zemun i dalja sudbina mu se ne zna. Zdravka je takođe bila jedno vrijeme sa majkom, sestrom i dva brata u logoru Jasenovac i prilikom transporta nekud dalje njena je grupa u slavonskim šumama skinuta sa voza i raspoređena u slavonsko selo Brđane, gdje su ih dočekali partizani. Zdravkina majka je smatrala da je to bila neka razmjena, jer su ih pred tu noć počeli tovariti u voz nakon spuštanja malog aviona iz kojeg su izašli neki njemački oficiri,razgovarali sa komandantom logora, pa je obustavljeno strijeljanje i počeo utovar jednog broja logoraša u teretne vagone. Zdravka i ja smo u Slatini stekli dva sina –Sašu i Igora i izgradili porodičnu kuću. Jednog dana 1992.g. probudio sam se u drugoj državi, a da to nije bila moja volja. Posle tog buđenja došao je prokleti rat i u Bosnu i Hercegovinu i otrgao mi,1994.g. sina Sašu. Žana je bila djedove sudbine, nije zapamtila svog oca, imala je samo pet mjeseci.
PRILOG
GEOGRAFSK ISTORIJSKI PODACI POSTOJBINE
D O NJ A M O R A Č A
Donju Moraču okružuju: Komovi, Sinjavina, Durmitor, Ostrvica, Vučje, Stolovai Javorjae Lola, Kapa Moračka,Pećačka glava, Štavanj, i dr. Nadmorske visine su od preko 2000 m.na vrhovima planina, do 150 m. U kotlini Morače. Može se reći da taj planinski koloplet dijele i dodiruju Morača i Tara pa donjomoračko područje pripada slivovima Jadranskog i Crnog Mora.

Klima se formira pod uticajem gorostasnih planina.
Na klimu Donje Morače utiče i njena veza sa Jadranskim morem, koju ostvaruje Morača kanjonom Platije, dugačkim oko 4 km. i visokim više stotina metara.

Granice Dolje Morače sa susjednim područjima u različitim vremenskim periodima su se , čak često, mijenjale. Promjene svojine planinskih pašnjaka dovodile su i do pojedinačnih i plemenskih sukoba, a najčešće se pominje sukob Moračana i Vasojevića oko Kotiča.
Krečnjačke stijene na području Donje Morače - Zlo Mjesto, Soko i druge, visoke su do 300 m., čiji se kamen koristio za pečenje kreča (klak) tu i tamo su ispresijecane enklavama „crvenice“ pjeskulje koja se u nestašici koristila mjesto pijeska.
Na obalama rijeka, posebno Sjevernice ima veliki broj zanimljivih pećina u kojima su jezerca-izvori (izdani), koji su toliko hladni da se voda ne može piti.
Na području Donje Morače, tj. Prekobrđa, ima znatan broj izvora, potoka i rječica. Ima izvora na visini od preko1.600 metara (ispod Ostrvice).
Poznate riječice su Pčinja i Pješčanica, a potoci Bijeli, Bratojevićki, Jasenski i Jabučki potok.
U moračkim čisti, bistrim i hladnim vodama žive pijavice.

Zbog mijenjanja granica ni popisi sela često nijesu isti.
Ono što je značajno za Braunoviće i ostala najstarija slovensko srpsko-crnogorska bratstva, te za bratstva koja su nastala od vojvode Bogića je da su Prekobrđe i, neka sela, a nekad njegovi zaseoci Ulica, Kos i Petrova ravan uvijek pripadali Donjoj Morači.
Prekobrđe je najveće moračko selo i proteže se od Rovaca do na domak Kolašina u dužini od preko 30 kilometara.
Dijeli se na Donja i Gornja sela.
U Donjim selima žive Braunovići, Rakočevići, Medenice..., a u Gornjim Vujisići i Bulatovići...
Sjedište Prekobrđa i nekadašnje opštine (do 1956 g.) je Ulica. Tu je osnovana škola i staro crkvište.
Donjim selima pripada Glogovik, Vinogradina sa Kičinim selom i Meljacima ,te Uljara,Sela, i Vodice.
Gornjoselski zaseoci (sela) su: Podi, Krževo, Smira, Kričanje, Selišta, Kos, Drenova.

Prekobrđe je nekada imalo preko 240 domova (kuća).

Groblja, čiji su ostaci i danas vidljivi, svjedoče da je to područje bilo gusto naseljeno. Narod ih naziva "Macursko groblje", ali vjerovatno nijesu formirana u doba Macura. U Kosu postoje grobovi od kamenih blokova koji su vjerovatno građeni za velmože i crkvene vvelikodostojnike.
O davno prošlom životu svjedoče toponimi Dvorišta i Tamnice, te sačuvana sveta trpeza iz neke bogomolje.
.
Prekobrđe je najvrletnije područje Donje Morače.

Bilo je pravi raj za stočarstvo, naročito za uzgoj koza jer je bogato šumom i vodom.
Uspijeva razno voće: jabuke, šljive, kruške, orasi,drenjine, vinova loza, žitarice i sve vrste povrća.




BORBE ZA SLOBODU



U sukobima sa Tucima Moračani su uvijek pomagali susjednim plmenima, Rovčanima, Vasojevićima, Piperima, Bratonožićima i drugima, kao i oni njima- dovoljan je bio „poklič“ pa da se priskakoči u pomoć.
U pružanju otpora okupatorima ginu Turci i Poturice-haračlije - Beg Mrkonjić i drugi.

Poznata je pjesma- pripjev:
Al` se Turci kunu i preklinju
I turaju ruku na pogaču
Da ne idu više na Moraču!

No to je samo pjesma, a turci su i dalje nastojali pokupiti harač ili smaknuti pobunjenike.

1780. godine, nekoliko Prekobrđana, sačekaju i ubiju dvanaest ljutih Kolašinaca na Zauglini u Tari, pri povratku od skadarskog paše-Bušatlije, kome su bili ponijeli trideset glava moračkih talaca, koje su Turci pogubili bili u Kolašinu zbog otkazane poslušnosti kuluka i danka. Zbog harača, mnogi Turci sug lavom platili.
Crnogorci i Hercegovci su ustali na oružje protiv Turaka 1788. godine, na poziv ruske carice Katarine.
Turci susaznali za namjere Moračana i krenuli
s jakim snagama na Moraču. Moračani su ih presreli na
Crkvinama pa su Turci skupo platili pohod na Moraču.

A1790. godine, da bi osvetio poraz Turaka
na Crkvini, Ćor-paša pokupi vojsku po Sandžaku i Kolašinu i u decembru opsjedne Moraču i pozove Moračane da se pokore Sultanu i da mu izmire danak. Moračani, uz pomoć Vasojevića i Bratonožića, na Božić napadnu Turke koji se spasu bjegstvom u Kolašin


Septembra 1796. godine, jaka turska vojska pođe iz Kolašina preko Morače, i Rovaca, da pomogne Mahmut-paši Bušatliji u borbi protiv Crnogoraca. Moračani i Rovčani ih dočekaju na Lopate, poraze i vrate u Kolašin.

Sledeći poraz Turaka (1796) bio je pogibija Asan-bega Mekića.

Iste godine doživio je poraz i Mahmut-paša Bušatlija pod Busovnikom u Lješanskoj nahiji,a porazu su doprinijeli i Moračani, uz Rovčane i Uskoke, nanijevši poraz turskoj vojsci na Lopatama, koja je bila krenula u pomoć paši Bušatliji.

I dalje su Moračani vršili prepade po turskoj teritoriji Donjeg i Gornjeg Kolašina.
Turci su odlučili da Moračane kazne i Delibaša Ibro je sa 12.000 Turaka pošao u poharu na Moraču, ali je još u putu krvavo platio svoj pohod.

Moračani su učestvovali sa Drobnjacima i Rovčanima u likvidaciji velikog zulumćara Smail-age Čengića na Mljetičku u 1840. godine.

U boju na Polimlju 1854. g. kada je skadarski vezir Osman-paša napao Vasojeviće, na poziv knjaza Danila učestvovalo je i 800 Moračana. Imali su značajne gubitke.

Veliku ulogu odigrali su Moračani i u sloboćenju Kolašina 1858. godine.

I 1862.g. u krvavoj borbi na Meterizima, kad je tursku vojsku predvodio Omer-paša, koji je po drugi put napadao Crnu Goru, Moračani, predvođeni velikim junakom Milisavom Mišninim, pokazali su izvanrednu sposobnost i hrabrost.

Zatim je došla sjajna pobjeda na Vučjem Dolu 1876. godine, nad Muktar-pašom u kojoj su takođe učestvovali i Moračani.

Moračani su se žestoko oduprli Sulejmanovoj vojsci na Krscu i Petnom Brdu, ali uz velike gubitke.
.
Crna Gora je u dogovoru sa Srbijom objavila
Turskoj rat avgusta 1876. godine. Turski vojskovođa Mehmed-Ali paša, dobio je zadatak da napadne Crnu Goru sa 15.000 nizama i veći broj bašibozluka. Napadao je od Sjenice preko Berana, pravcem: Kolašin-Manastir Morača-Spuž, da se udruži sa snagama Sulejman-paše i Ali Sabit-paše, da pregaze
Crnu Goru i zauzmu Cetinje.
Paša je u Vasojevićima, na Bukovoj Poljani pretrpio poraz i ogromne gubitke od preko 800 mrtvih i veliki broj ranjenih.
Mehmed Ali-paša ne produži sa svojom vojskom preko Lijeve Rijeke, po ranijem planu, nego krene preko Morače i Rovaca u pravcu Spuža,pa
uzgredno popali Lipovo i Rečine, ali te 1877. u boju na Morači Donjoj bi poražen.

Kolašin je definitivno oslobođen tek 1878. g

***
Pored publikacija i usmenog predanja strika Tome, zahvalan sam na saradnji Grguru, Dragoljubu i Jeleni, za svo vrijeme rada na rodoslovu, a od jeseni 2009.g. i Vladimiru Petrovom.
Iz posvete se vidi namjena rodoslova. Nadam se da će sin Igor i unuk Nikola nastaviti bilježiti dopune u rodoslovu, te da će unuka Žana Sašina poštovati rodoslov, ali da će joj najpreče biti ognjište doma svoga. Takođe se nadam da će Radivoje Dragoljubov i Nebojša Ratimirov nastaviti svoje grane rodoslova, obuhvatajući ne samo novine koje ja nisam uvodio, a kojih se ženidbom, udajom i rađanjem mnogo desilo, već i ono što sam zaboravio, a nisam trebao ili nisam znao. Ja ću, u kućnoj arhivi uz Rodoslov, o majci Mijoljci, sestrama Jeleni, Julki, Miroljubki, Grozdani, braći Dragoljubu i počivšem Ratimiru, te o sestri po majci- Jovanki,ostaviti posebne priloge što bi bilo važno za rodoslov. Tako neka i svi drugi proširuju i nastave svoje rodoslove po svojim granama, ili bar pišu nove, jer se danas za nezabilježeno računa da i nije postojalo.




18.03.2011., petak

DRAGOJE R BRAUNOVIĆ PJESME -ZBIRKA L O T O S O V C V I J E T

Dragoje R. Braunović
LOTOSOV CVIJET

Biblioteka kapi u slapu
knjiga
1.
Glavni i odgovorni urednik
Živko Vujić

Urednik
Ratko Lukenić


Lektor i korektor
Jelena Glišić Braunović


Recenzenti
Živko Vujić
Jelena Glišić Braunović


Naslovna strana
Dragoje R. Braunović


Banja Luka 2010

1. I BOG STVORI ŽENU

I Bog stvori ženu
------------------------------


I Bog odluči šestoga dana
da stvori biće
koje će naseliti svijet,
pa ubra mirisni, nježni
lotosov cvijet
i stvori Ženu,
lijepu, prelijepu,
no smrtnu
i besjemenu.

Zadivi se bog ljepoti
i pokaja se
što je ne stvori
da vječno živi,
pa uze šaku zemlje
i stvori muškarca
da ženi podari sjeme,
za njom vječno da čezne
i uvijek joj se divi.

Ukras Biblije
------------------------

Zaljubljena ženo,
ako želiš voljenom
nešto najljepše na svijetu reći
a nedostaje ti riječi,
pročitaj mu Pjesmu nad pjesmama -
ukras Biblije
o zaljubljenima,
bezimenima.

Koketo ženo,
kad si sama u dubokoj noći
i misli ti se o voljenom roje-
hoće li ti bar u san doći,
a san od tebe bježi
i suze ti oči,
pa vrište grudi
da se poludi
i samo čuješ tutanj srca
što u mozgu,
pod grlom,
ili sred pupka kuca,
a samo u grudima ćuti,
pa ti se svijest muti-
i tada
pročitaj Pjesmu nad pjesmama.


Plavokosa
-------------------------

Nisam ni sanjao
da će me tvoja plava kosa,
duga kao putevi neproputovani,
odvesti tako daleko
pa se ne znam vratiti
putevima zavičaja.

Nisam ni sanjao
da ću zaboraviti
bosih nogu trag,
nikada, moja plava rijeko,
nisam ni sanjao
da će mi jedan vir
biti toliko drag,
pa iz njega ka izvoru
ne znam više da zaplovim

Pastirica
-----------------------


Divlje ti se ruže u kosi
zapletu,
ukrase se pramenjem i u viticu
spletu.
Lice ti miju planinski izvori bistri,
ledni,
suše ga topli razvigori i sjeverci
studeni.
Ruke ti na struci vezu pjesmu
draganu,
za oči, što su na grudima ti požudno
zastale
i ruke koje bi te tek uzgred
ubrale,
divlja si ruža što miriše
i bode.

Žena
------------------

Čedno
kao djevojče,
stidljivo
kao nevjesta,
bestidno
kao ženka
potpuno se razgoliti,
često zora rumena,
ponekad još snena,
ali uvijek je žena
što se nabreklim
pupoljcima,
za čedna rađanja
i rosna dojenja,
okiti.

Divlja Makovica
-----------------------------

Ti si tek pupala,
a ja već klasao –
u zrelom žitu smo se sreli,
pa nas je ludi vjetar
u pletenicu spleo,
sa žitom zatalasao
i zavrtio
u ljubavni kovitlac vreli.

Još mi se čini
da se povaljano žito klati,
u njemu i sad sjaje
prosute latice –
rosne crvene kapljice –
prvjenac vez djevice
na zlatno žutoj vlati.



Plavi potočić
----------------------


Kao zajapureni dječak,
srčući
sa tvog bujnog izvora –
izdana,
brodeći
po iskićenim gazovima
kao mlad pustolov,
uronih u tvoj vir
ljepši od najplavetnijeg
plavetnila,
da u tvom viru
naš razigrani mrijest
podari život
podmladi svijet,
za jedno željeno
novo koljeno.
.
Vvila Planinkinja
----------------------------

Kose su joj zelene gore.
Ispod njih oči gorske
plavetno gore,
pa se onda zaskoče
u klance
da strasno zagrgore.
Grgorom prizivaju
momačke nevine oči
da ih zarobe,
obljube,
ljubavnim otrovom
umore
i u vilenjake pretvore,
ili i same potonu
u dolinama
ispod obrva
momačkih,
da se zauvijek odmore.
.
Mimoza
--------------------

Ti nisi žuti izdanak
južnih vjetrova i mora
i odkud ta čežnja
neobuzdana
da te kao mimozu lomim
za još bujnija
zlatnožuta cvjetanja.

Kako si znala
da za tvoje pupoljke
usred zime
u mom krilu,
za tebe
ima toliko topline.
.
Duborez
-----------------------

Bila si vitka mladica
što sam te nemirom
i okom
savijao.
Zašto si poželjela
da izrasteš,
pa da od tebe rezbarim
za pamćenje duborez.
Zar naši nemiri
vitkoga plesa
ne bjehu
najtananiji vez?
.
Čigra
-----------------


Ne mogu to učiniti – kažeš!
Ne mogu mu to učiniti –
ponavljaš,
a znam da ipak lažeš
samo zato
da je što suptilnija igra,
da budeš što nestašnija čigra
u rukama koje te još nisu vrtjele.

Ne mogu mu to učiniti –
šapćeš,
a oči tvoje već mole
da se spustimo dolje,
jer te noge izdaju,
koljena ti klecaju
i ruke se već predaju,
oko vrata mi krste
i već lomiš prste,
već dišeš duboko
i mutno ti je oko
pa mucaš,
to čini ti,
čini,
samo ti to smiješ učiniti.


Tvrđava
-------------------

Osvajao sam te i ne sluteći
kako ćeš milovanjem
da me ukrotiš,
u bršljen da me pretvoriš –
živicu puzavicu,
pa da ti pužem uz vitke
stubove,
uz skliske bokove,
uranjam u pukotinu –
zarobljen
i vječno zatočen.

.
Meni – osvajaču britkom,
a poslušnom
robu tvom
podarila si žive spomenike,
da život
teče, teče, teče,
i da više , za mene
i tebe,
ne bude okamenjenih
spomenika:
ni bogovima,
ni pobjednicima,
ni hrabrim robovima,
već da čovjek
bude jedini spomenik
na zemlji,
među ljudima.


Nezvana
---------------------

Došla si mi u pohode
da vidiš
kako se rani mraz topi
sa kamena kremena,
da srknem rosu
što ti škropi
niz koljena,
pa da pučiš bremena
ko vučija od novog vina,
da mu ponosna,
što nisi jalova
ni posna
već plodna
i rodna,
podariš sina.

Došla si mi u pohode
da ti razvedem mladice,
da ti preorem
živice,
da ti okopam guste
čokote
da rode,
da ti se loze ne izrode
u jalovini
u kojoj su te zasadili.


Smokve
-----------------

Tog ljeta smo se često krali,
ti i ja
i zrele smokve petrovke
u obližnjem smokviku
brali.

Na prste si se propinjala
i krunu mi na glavi
od zlatnih smokava
izvajala,
a ja sam crvenio
zureći u tvoje tek ozrele
smokve nabrekle
što su pupoljcima htjele
ispod majice da iskoče
i ovlaš dodirujući me,
prežaju
da nenadano
i usne mi zaskoče.
.
Dok si plela prste
u mojoj gustoj kosi,
ja sam već sanjao zmajeva krila
želeći da te baš takvu,
u luku izvijenu,
podignem i nosim
u svoje kneževske dvore
u vrh gore
da budeš samo moja vila.


Sa Ribnice
--------------------------

Bistra teče Ribnica,
kao rosa,
kao suza radosnica
mladenke djevojke
što je hladnom vodom umivaju
i tu pod vrbom
na divljoj plaži,
za svatove spremaju.

Hoće li i mene ovako
za tebe spremati?-
pitala si.
Ili si mi onog dana
doplivao
samo na mriještenje
zadivljen prepletom
vitkih jegulja,
plesom vijugavim,
u sjenci zelenog vrbaka
i ritualu mrijesta
bez skrivanja i stida,
u bistrom lelujanju
ribničkog plićaka

Zamucao mladi školarac,
pa tek se od maloprije
svojoj šiparici
zavodljivo smije,
i eto se ne krije,
dok ga ona miluje po kosi
pa mu se zjenica orosi,
i hrabro je za ruke drži,
ali još uvijek
ni krišom, prvi
usne da pruži.

Zamucao stidljivo,
ni da progovori.
Znao je da će u oku sjaj
da joj odgovori.

Neznanka
------------------------

Ko si ti – pitala si me,
tek kad sam te rukama
obrstio.
Zastao sam zbunjen
kako to neznanki da kažem,
a onda sam pritisnuo usne
na razmeđe grla i vrata
da ti kroz žilu
kucavicu
ćuteći kažem
ko sam.

I tako
od razmeđa
do razmeđa,
za tren među nama
ne bi međa
i postadosmo polje jedno
povaljano
nepregledno
bez početka i kraja,
polje od dva proplanka
što ih u preoranoj međi
porinut međaš spaja.

Ne zadrhti
-----------------------

Ima jedna ptica,
kaže legenda stara,
što umirući
čudesnu pjesmu pjeva
i u zanosu
dok srce ne probode,
na trnu grudi para.

Ako ti neki moj stih
na umiruću pjesmu
čudne ptice liči,
ne zadrhti,
nisam kao ona,
još ne želim da se
za mnom oglase
posljednja zvona,
da mi njihov zvuk
donese vječni muk.

No ako nekad legenda
i progovori,
neka kaže:
- bio jedan pjesnik
što je pjevao o ženi –
najljepšoj zori.


2. Č E Ž NJ A


Čežnja
--------------------

Znam da je sinoć,
skriveno,
tvoj prst na usnama
bio poljubac čežnje
što su je oči
čitav dan plele,
lutajući alejom
ne bi li me srele.

Te zapretane iskre
dugo nisu smjele
ni skriveno
da zatrepere.

Vez u kamenu
--------------------------

Ponekad odlutam do naše pećine
u liticama Tifrana
na obali Lima
da pomilujem ukrase
od kamene zavjese,
satkane za tvoje šapate,
skrivena sretanja i ispraćanja.

I dok ih pećinske kapi
oblivaju i tkaju
i vjetrić ih nježno dira,
meni se pričini
da s tvojih usana svira
čudesna muzika
tananih lira,
pa sanjarim da smo mi
satkali kamene zavjese,
ukrašene skrivene zapise
o nama,
za neka daleka sjećanja.


Regrutski dan
------------------------

Jutro je.
Umjesto plave kose,
u očima mi
kamenjar sivi u nedogled
i kozje staze krivudav trag,
olovno nebo
i tek po koji žbun
trnovit
i nag.
Od jutros,
bez tebe čeka me
sivih trista šezdeset
dana –
dubokih rana.

A stare kule
kao pustinjaci,
još se drže dostojanstveno,
duboke rane
unakazile im fasade,
gledaju nijemo
kako im ledeni vjetar
produbljuje rane,
zavija kroz napukle kosti
i kušlja glogove brade.

Pismo
---------------------

Pišem ti ovo pismo
iz kraja gdje januar
rijetko potpuno osijedi,
već često sumorno
bolom i kišom plače.
Niz kameno lice
ponornice
ledene suze toči
pa kamenjar sve više blijedi
i sivilom mi
bode oči.

Tvoja pisma često čitam
na izvoru Trebišnjice
da kroz njen klokot
bar tvoj šapat čujem,
da snujem
kako ću ti kroz njene
ponore
izroniti jedne julske
zore
i u tvom krilu
beskrajno ponirati.

Pozdrav
-------------------

Duboko u noći čuje se pisak.
„Garavuša“ umornog „ćire“
brekće.
Idok ugljeni gar
pada na kamenjar,
u noćnom manevru
odjekne „šarca“kratki vrisak,
pa jedinačnom
po ritmu grudi
zaštekće.

Ognjena zmijo,
usliši molitvu moju
jedan dugi rafal
uputi obzorju
da dugim čežnje vriskom
pozdravim voljenu svoju
što sad sanja
i ne sluti
da svake noći
od ponoći
pa do svitanja,
umorno vojničko sanjivo srce
sanja je, sanja.

San
---------------

Opet sam noćas
lutao za tobom
nekud u neznano
i u snu te zvao,
a ti si u zoru
tajanstveno nestala
kao žubor ponornice
i nisi rekla ni hvala
što sam ti umoran
svu noć,
svoj divni san dao.


Pčela
-----------------

Budi mi pčela
što si me u rano jutro
na rosnoj livadi
kao cvijet srela,
pa makar poslije
bio samo mirisno saće
u koje si nektar
snijela.

Molim te,
budi mi matica pčela,
makar me trutom zvali,
da umrem sred oblaka
u svadbenom letu
slatkom smrću
kojom si mi let isplela.
.
Srna
----------------

Ne zovi me srndaćem,
ja znam da ne želiš
biti dio krda,
već srna moja jedina,
osamljena.

Zar srndać može bez krda,
Bez polja širokih,
mladica sred šikare –
nemir rogova da smiri.

Zar može bez rike
u osvit zore
bez svadbene,
pobjedničke rike
na lazini sred gore?
.
Odlasci
--------------------

Kad u grad kreneš
sve mi se čini
da tu na putu u prašini,
uz tragove podpetica,
ostane oblak plave kose
pa me mami
u osami
da te slijedim
po zvuku tvoje gitare
stare.

Kad odeš,
od slutnji
ja nemam mira,
sve mi se čini –
žice gitare
za nekog drugog
ruka tvoja
sjetno prebira.
.
Uranak
----------------------

Želim da uranim
i donesem sa sobom
proljeće,
da nam se ruke
rascvatu,
da moje usne
na tvome vratu
donesu najslađe ludilo
i da te još bosu
kao proljetnu
ranu
jutarnju rosu
s mirisnog cvijeta
pijem.
.
Susret
----------------

Jutros, pri susretu
za tren si mi ruku dala
i čudno zadrhtala
kao šiparica,
pa ne razabrah
čitav dan -
bi li to java ili san!

I lutah gradom
kao skitnica
kružeći oko tvojih
prozora
ne bih li te ponovo,
bar okom,
učinio šiparicom .
.
Pokajnica
----------------------

Ne krivi sebe
što smo se sreli,
ne pitaj mene
jesmo li smjeli,
ni šta smo htjeli
i poželjeli.

Nek u sjećanju bar traju
trenuci
ukradenih usana
i dodira
prepleti vreli.

Probudi me poklonom
----------------------------------

Zašto si me budila,
kad hoćeš da ponovo
usnim,
pa sad i budan
sanjam jedne usne,
tren divnog ludila.

Pokloni mi sebe
makar samo za rođendan,
da mi mart donese
rano proljeće,
da prije kaćunica
i jaglaca
budeš mi najranije
cvijeće.
.
Priviđenje
-------------------------

Sinoć sam u mislima
sa tobom bio!
Ti bosa,
dolaziš meni,
a ja, sav razgranat
ležim
i čim su nam se
dodirnule usne
i prstima ti zamrsio kosu,
tvoj lik je počeo da bježi.

Zaspao sam
gledajući noćnu rosu
na parketu,
misleći da gledam
tebe bosu
i čekajući te u krevetu
da oko tebe
skupim svoje grane
i da budem tvoj bršljan
sve dok jutro
javom ne osvane.
.
Noćne more
--------------------------

Znam da ćeš i ove noći
u mislima meni doći
i opet neću snage smoći
da te prekorim
što se svake noći
nijem sa tobom borim
da te nagovorim
ponovo da se vratiš.

Znam, ti ćeš i ove noći
u moj san doći
da me sve do zore
tvoja bježanja more
i znam da sam sam –
samo ja
i noćne more.
.
Livada
------------------

Proljetos sam se pupoljcima
tvojih trava sladio
i zorom ih krao,
ljetos sam tvoje cvjetove
zrele brao,
a jesenas si iznjedrila
mladu travu -
otavu
da se tvoj jelen-
predvodnik
samo u tvom ataru
sit napase
i ne odluta sa šiljkanima-
mladim
što s jeseni osnaže,
rikom snagu oglase,
pa kradom od predvodnika
atare mladih košuta
potraže.

Grijeh
----------------

Ipak je Platon grijeh,
ma da je ljubavna ćutnja
ponekad dio sreće,
zato ti ispričah snove
i želju
da ih odsanjam na javi-
ljepše, punije, veće.

I telepatija može biti
divna kao san –
ispuni mi nekad
cijeli dan.
No zar stalno da sklapam oči,
ruke zar da skratim,
pa nijem i obnevidio,
umjesto jave
snoviđenju se vratim.

Bježanja nikad
nisu bila sreća
i što java potpunija bude
tajna će biti veća,
dublje ćemo je zakopati
samo za nas.
.
Hajde makar samo za jednu noć,
za jedan čas,
za jedan čudesni tren-
što ima moć
da preraste u vječnost,
pa da znam –
sa tim trenom
i na nebu ću
da te dočekam.


Rosa
---------------

Dođi mi kao rosa,
jutarnja –
mirisom umivena,
strašću oblivena,
iskrama ukrašena,
dođi livadom
svježim povjetarcem
zatalasanoj,
još nekošenoj.

Dođi mi kao jutarnja rosa
da mi napojiš cvijet
u bokoru nebranom,
pa da puči
i zrije,
da se raspukne
i sjeme rasprsne
u livadi rascvaloj-
nekošenoj.
.
Osvajač
----------------------

Osvojio sam te, rijeko moja
duboka,
uranjajući u tvoje gorske oči
i vir tvoga boka.

Osvojio sam te, ledino moja
negarena,
puštajući u tvoju brazdu raonik
za svoje korijene.

Osvojio sam te bez razaranja,
potpuno,
tvrđavo neosvajana –
da me zarobiš!

Kaćunica
----------------------

Mart je pri kraju,
proljeće već plovi
na razvigoru,
a na Bjelasici,
oko poslednjih krpa snijega
u južnom sunčanom krilu
momčine brijega,
jedna se kaćunica rascvala
i obnažila
potpuno,
a do juče je izvirivala
stidljivo
ispod vela predrasuda.
.

3. J E S E N J I P L A Č

Jesenji plač
-------------------------

Bolničke pidžame
klecaju hodnicima,
bjelina blješti
i oči bode ko kame brid,
muk, hladan i težak
kao ovaj betonski zid,
samo ponekad niz stepenice
neka štaka zatrešti.

Dok kiša dobuje u okna
i bjelina oko mene ćuti,
ja kratko sanjam-
kao ti si došla
pa pričaš –
jesenje su nam ruže cvale
i lišće naše breze žuti.

Naslanjam čelo
na pokisla okna,
zaželim da mi je pogled mač
i probode maglu
što vidik skriva,
tražim te, šapćem –
jesi li zbilja došla?
Tišina, u očima samo
prozora jesenji plač.

Miholjsko ljeto
---------------------------

Zar da kasne jeseni
odsanjam proljetnji san,
kojeg ni sred ljeta
sanjati nisam smio,
jer, i kasno sam ljeto
davno prije tebe bio.

Sanjam li,
ili se desilo
jedno proljećno ludilo –
moje usne u tvojoj kosi,
pa rumen plamen
uz tvoje lice,
bunilo mojih usana
na tvome vratu
i vrisak ti žile kucavice.

Bol me progoni
ako sam te povrijedio,
sad kad hoću da sanjam ja,
ili davno prije
kad si htjela sanjati ti,
a možda mi se
u noćnoj tišini
sve to samo pričini.
.
Rana jesen
------------------------

Ti nisi
kasno jesenje umiranje,
već zrelog voća,
bakarnog lišća,
šuškavih šumskih staza,
klizavih vlažnih bogaza,
gustog, žućkastog mlijkeka –
jarduma
i podmlađene trave – otave
sočno,
bogato,
strasno,
opojno
i zrelo,
mirisno davanje.
.
Leptirica
--------------------

Jesi li htjela da mi lišće
ne padne od prvog mraza,
da mi se krto stablo
bar malo zazeleni
i zato si, moja leptirice,
sluteći još nektar u meni,
sletjela među prezrele
latice.

Danas se, sred mojih sjećanja,
kao u herbariju šepuriš
nepomičnih
krhkih krila,
a ja tek u snovima
osjetim da si vatreno
uz moje pozno jesenje latice
ponovo se svila.
.
Breza
----------------

Treperiš li i sada
posrebrenim lišćeem
dok ti drugi vjetar
miluje obline
i prebira grane?

Jesu li ti svitke
nježno bijele kore
išarale rastanaka rane
i duboke bore
od bremena
minulog vremena,
ima li igdje rane
i od mog urezanog imena.

Je li ti rana
od naših suza
i mojih uzdaha zagasla,
ili je pod dahom
nekog drugog vjetra
bez ožiljaka zarasla!
.
Sjene
-----------------

Magle se vuku oko mene
kao da žele da zasjene
i ovo malo
provida što mi je ostalo,
kao da znaju
da ove jeseni
sa njima jedna sjena
korača
i jedne oči
ugasle od sputanog
plača.

Magle se, ove jeseni,
vuku kao sjene –
sjene rose jesenje
sjene moje ugasle zjene,
pa i ne vidim
da sam postao sjena,
na putu tvog odlaska
izgubljena.
.
Sjeta
----------------

Sjetan sam vam danas
bez vas,
moje zore – moja divna svitanja.
Kad bih mogao imati tri vijeka
da vas po jednu kroz njih nosim,
sa svakom da se u po jednom
vijeku ponosim,
da vas pjevam,
da vam se dam,
da vječno budete rujne zore
i da zbog mene
budete žene.

A prvoj sam samo
dječački osmijeh dao
i poljubac ukrao,
drugoj sam uz sebe i dom dao,
a trećoj sam se krao,
najstrasnije dao
i najluđe pjesme ispjevao.
.
Prokletstvo
------------------------

Bacio sam čini
i prokletstvo na tebe
da bez mene u mislima
i grča ti u grudima,
ne budeš ni jednog trena –
u postelji, kad si ženka,
u domu, kad si žena,
ili u snu raspusno bludna
i rumen zorom
kad si snena,
ili si samoćom budna.

Bacio sam čini
i prokletstvo na tebe
pa više nisi žena
već tanana sjena.

Lutalica
--------------------

Stani,
da još jednom
srastu nam vreli bokovi,
ili zastani bar
da se rastoče
čelični okovi
što mi tvojim bježanjem
korake stežu,
oči mi za tvoje
tragove vežu
i u živi te duborez,
pod lobanjom mi
i između obrva,
bolom urežu.
.
Bujica
--------------------


Kkad si bujica što ruši
i nosi bedeme
koji su me okruživali,
ne budi mutna
jer ćeš ponijeti
i mene sa sobom,
pa ću sa nekog naplavka
kao odbačena kamena gromada,
ili samljeven u zrno pijeska
ostati
da nijemo gledam za tobom.

Kad poslije noćne bure
među zidovima doma svoga,
zorom napustiš svoje korito
i zaploviš sa mnom
mutno, valovito,
ja znam -
s večeri ćeš ipak zastati
da se skrušeno,
od zlobnih očiju skrito,
vratiš u svoje korito.

I samo u snu
traži jedno zrno zlata
u ostavljenom
pješčanom naplavku.

Proročanstvo
-------------------------

Kad postaneš zrela breza,
nećeš pupati pupoljcima,
a još pučiš sokovima –
pa ti se ruke jesenje
još zelene
granaju i pletu
i žele da se spletu
sa granama mladog hrasta,
a onda hude predrasude
u suludi vas košmar vrte :
je li to on počeo prvi-
ili ti se to samo čini-
zagonetno da se šali,
a nije više šiparac mali....

Sjetićeš se, brezo jesenja
davno zreloga hrasta
i shvatićeš zašto te tada
nježno volio
i strasno poželio –
i zastaće ti dah,
i oteti se duboki uzdah.
.
Duh prezrelog hrasta
uzdah će čuti,
na nebu će ga udahnuti
u grudima bol da ti ublaži,
da te rastuženu osnaži,
da ponovo ispružaš grane,
i raskineš sve predrasude,
pa kad na nebo dođeš
da ne doneseš rane.


Berač
-----------------

Poželjela si da te uberem
jednog rumenog smiraja
maja,
a ja sam te ustrgnuo
kao dječak,
zbunjen ranjenom tišinom
vriskom starih vrata,
žureći da te ponesem sa sobom,
nespretan
i nenavikao
da kradem više od šapata
i usana.
.
Tišina
----------------

Da znaš kako je tišina
bučna,
kako može da boli
i bezglasno ječi.

Kako tišina
može biti mučna,
kad se oči
u tavanicu usade,
kad se čaršaf
u konop pretvori
i bezbroj puta
isplete,
rasplete
i splete,
kad se tavanica
spusti na tjeme
kao breme,
pa samoćom ubija
i ispija!
.
Vajar
-------------------

Da ti samo usne
ne kradem
na tren
u pjesmi,
u snu,
ukrašću te
potpuno,
svu.

Želim uvijek drugačije
da te osvajam –
čas da te nosim
čas da te sanjam
čas da te stihom
ko vajar dlijetom,
snažno
i nježno
čežnjivo
vajam, vajam.
.
Biseri
-----------------

Ne mogu da lažem
što suze mi oči
i kako da ti ne kažem
da jedna školjka
u mojim grudima
za tebe to
bisere toči.
.
Zvona i suze
-----------------------

Za kim ovo, dok zvone zvona
danas sve češće
u nekoj tuzi,
nebo suzi?
Zar za svecima?
Pa zašto ih nebo sebi uzima?

Ovo nebo suzi za nama
što nas, dok smo spleteni cvali,
sebi ne uze,
već ostadosmo da okresani,
umjesto cvetanja,
sami sve češće
točimo suze.
.
4. O P O R U K E

Oporuka
-------------------

Ako mi noćas,
dok stihove pišem,
u grču
srce stane,
ili neke druge noći
od mene možda
samo pjesma ostane,
samo ti ćeš znati
da umjesto mene,
za tebe
živi jedna pjesma,
i ako ti je niko
neće dati.

.
Vjetar
----------------

Bio sam jedna grana
razvigorom tvojim milovana,
u martu pupala i olistala,
a kad septembar zajeseni,
taj lahor što me razvio,
ne čekajući studeni,
mrazom me je bolno ranio.

Odavno sam samo suhi list
pokraj staze zaborava
kojom ponekad prođeš,
tek da oslušneš kradom
kako uznemiren zatreperim.
A ja ne prepoznajem više
da li to lahori razvigor,
ili sjeverac briše.
.
Dar
----------------

I ne slutiš
da si me pjesmom darovala
kad si me noćima
zvala očima,
jer svaki zaljubljenik
je pjesnik.

Zato ne pitaj
da li je ljubljv
rodila moju pjesmu,
ili je moja pjesma
ljubav dozvala.
Ne pitaj,
jer ljubav i pjesma
jedan su božiji dar –
za mene.
.
Bokor
------------------

Da sam znao, bokore mali,
da samo želiš
pupoljcima da si ukras
kose moje
mrazove boje,
da voliš šapat
zrelog lišća,
a plašiš se požude
jeseni u meni,
jer su ti prošle jeseni
ranile latice,
kad su te brali
i bacali,
da sam to znao
ne bih te brao,
već samo ponekad mirisao.
.
Bogomoljka
-----------------------

Odkud sam mogao znati
da si kao bogomoljka
i da ću nestati
u požudnom
u strasnom
u smrtnom
zagrljaju jedne žene
pa ne stigoh da zaželim
da ostane u tebi
bar žudnje sjećanje
na mene.
.
Crna Udovica
-------------------------

Zar i kod tebe
priroda tako pogriješi
pa voliš nakit
u znaku sjete i tuge,
da poslije mene,
čarima crne ruže
pod svoju koprenu,
u smrtnu mrežu
mamiš i druge
da ti muževnost poklone
i na žrtveniku ljubavi
sebe pruže.
A ti nanovo i vječno
ostaješ začarana
crna udovica.

Ne pristaje ti crnina
udovice po svojoj volji,
već prijeteće boje
kao šarki
kamenjarki
i izazovno šarenilo,
kao drolji.
.
Kosac
----------------

Ne kosi svoje livade
niz međurečje,
tražeći cvjetni pupoljak,
u njima se izgubio
jedan dječak šeprtlja
želeći da bude
najnježniji kosac
tvojih mladica,
ushićen
kad livada dobro ponese
pa se kosac raspaše
i koseći se zanese
i u mirisnom otkosu usni,
sanjajući rađanje
rumene zore.

Ne kosi svoje livade,
doći ću ponovo
da te kao zrelu travu,
umivenu jutarnjom rosom
kosim;
kad nisam uranio
da te još kao pupoljak
ubranu na grudima
nosim.
.
Prolasci
---------------------

Ostavi vrata otključana
i ako neću doći.
Moraću snage smoći
i proći,
ali ostavi vrata otključana
kao kad sam ti dolazio.

Ostavi vrata otključana
da ih, lud od prolazaka,
ne provalim –
ma da znam
da kao provalnik
ne bih mogao
ni usne da kradem,
ni grudi
da ti drhtajem
zapalim.
.
Skitnica
---------------------

Nađi za nas jedan dan,
jedan sat,
tu odmah kraj nas,
ili na kraju svijeta,
da nam se spletu oči
do obneviđenja!
Da me tvoje ruke u kosi
isprate,
da oči zovu
moja ramena
da im se opet vrate.
Da zaplovimo morem
Najdubljim.
Da letimo do neba
i posjećujemo naša
već bivša svetilišta.

Nađi dan da ti ne odem
kao skitnica
i postanem klecavo čudo
gradskih smetlišta
i prljavih ulica.
.
Kraj
----------------

Prestaću da ti pjevam
da te u pjesmama ne mrzim
koliko sam te volio.
Prestaću da te zovem
i da skitam
ne bih li te sreo.
Prokleću ove godine lude
ne bih li bar jednom
postao zreo,
ma da se bojim,
kad za sve smognem snage
neću više moći
da postojim.

Zato učini kraj,
jer nas sve tanja nit veže,
već je samo slučajnost
kad od mene ne bježe
tvoje oči,
ruke
i usne
kao što su beskrajno daleko
pobjegla tvoja njedra
i bakrom planinskog sunca
ukrašena bedra.
.
Svjetlaci
---------------------

Kad nekad dozoveš sjećanja
i ispod stisnutih obrva
zasjaje svjetlaci
što su me iskrama zvali,
nek im se na brežuljcima
ne kupe magle i rose,
nek ih ne sjene
i žar im ne odnose,
jer poželjeću
da ti kroz zjene
u sjetnu prošlost svratim,
ako te sretnem,
kad se jednom
kao povijen
i prezreo
osut klas vratim.
.
Čekanja
-------------------

Poludjeću od čekanja
ovih sedam dana
kao sedam godina
bez šapata,
bez ruke stiska,
poludjeću od vriska
sopstvenih grudi
i nemoj da te začudi
ako u tvoju kuću
ubatrgam nerazuman,
bezuman,
sa ludom željom
da se oči
da se grudi spoje.
ne ljuti se,
oprosti mi
bezumlje moje.
.
Bič
---------------

Kako da zaustaviš
konje vrane,
razigrane
u vitkom skoku
što si ih u meni
razigrala
vatrom u oku?

Ne zaustavljaj suzom
konje vrane
u grudima mi razigrane,
oni će se žešće razigrati.

Uzmahni jače bičem
nek fijuče,
nek puca,
nek se usiječe do srca.
.
Iskra
----------------

Jesam li bio jedna iskra
u tvom snu
pepelom ognjišta zapretana,
ili plamena živa
raspusna igra,
u grijehu i žaru zaigrana,
pa to još bljeska
mali vodopad slasti
što se ljeska
i dogorijevaju samo
strasti
u zjenama suženim,
zgaslim
što su se nskad
široko davale,
a jutros na raskršću
zbunjene i ustreptale
zastale
i nestale.
.
Zaljubljeni dječak
-------------------------------

Od kovitlaca u zrelom žitu
tvoj prvjenac vez
u sebi nosim
i često kao zaljubljeni dječak
po pješčanoj plaži,
ili prašnjavom putu
prstima bosim
šaram ime tvoje
uz ime svoje
i htio bih u tom trenu
da sam bosonogi dječak
da opet šaram
sve šapate tvoje.
.
Škorpija
--------------------

Nisam došao da se u tvom
leglu skrasim,
poželio sam iz znatiželje
tek da zavirim,
malo da svratim.

Htjela si me zarobiti
otrovom strasti
i bijegom sam morao
da se spasim,
a nisam ni slutio
da ću ranjen
gnijezdu svom da se vratim.

A da sam ti leglo
plamenom ljubavi
okružio,
mirisom paljevine
bih se okužio,
a ti bi u bezizlazu
počinila samouništelje.
.
Poklon
--------------------

Lutao sam gradom
naše mladosti
sa tobom u mislima,
u grudima,
htio sam ti za rođendan
kupiti neku sitnicu
da te sjeća
na naša proljeća.

Našao sam samo
ove stihove,
znam da će ti biti dragi
jer su dio mene
i ako njima
ne možeš da se kitiš
i nakinđurena
izađeš među žene.
.
Ljubav
---------------------

Ima li iko
da te nije poželio,
da si mu jedna jedina?

Ima li iko
koga si ti čekala,
kome se nikad nisi dala –

Jesi li ikad ista,
ljepotica -kad si čista,
slađa - kad si prevara,
požudna i nečista,
opsesija,utvara –
jesi li.

Sve si!Sve si,
onda kad nisi
i kad jesi.
.
Sloboda
---------------------

Nedostižna si kad te žele,
veličanstvena kad ti pjevaju,
krvava kad te osvajaju,
zaboravljena kad te imaju.
Postiđena si kad te predaju
i kad te u bescijenje daju.
Unakažena kad te robe,
sićušna kad te globe,
u okovima si kad logori bujaju.
Vjesnik si života
kad okovi pucaju.

Pucnji te donose
i odnose,
slažući tek procvalo,
mlado cvijeće
u bezbrojne,
krvave
otkose!

Dragoje R. Braunović

Lotosov cvijet
CIP Katalogizacija
Narodna i univerz.biblioteka
Republike Srpske, Banja Luka
ISBN 978-99955-639-3-6
COBISS.BH-ID 1324056










<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se